Sa snažnim rimama koje tjeraju na razmišljanje The Last Poets zatvorili su ovogodišnje, do sada najduže, izdanje Vip Zagreb Jazz Festivala. Abiodun Oyewole, Umar Bin Hassan i Babatunde harlemski politički borci i začetnici hip hopa na svojim leđima su iskusili progon i zatvaranje zbog ideja i misli koje su još davne 1969. izricali na pozornici.
Skoro četrdeset godina kasnije na pozornici zagrebačkog ZKM-a su dobili ovacije, ne samo zbog toga što su u pitanju žive legende, već i zbog toga što su u društvu glazbenika Jamaaladeena Tacume, Ranzela Merritta i Mingusa Murraya priredili uistinu nezaboravan koncert i time okrunili jubilarno deseto okupljanje poklonika jazza u organizaciji Dražena Kokanovića.
Praočevi hip hopa su se između ostalog sprdali na račun američkog predsjednika Baracka Obame, za kojeg su rekli da je lik iz reality showa, optuživali Ameriku za terorizam, ogadili medije, spjevali odu Jimiju Hendrixu i na kraju Lennonovski zaključili kako je ljubav ono što nam najviše treba.
The Last Poets su u Zagrebu priredili jedinstveni poetsko-edukativni-politički show koji je svakako po koncepciji odskakao od svega što se do sada moglo vidjeti i čuti na JAZZG-u svih proteklih godina, ali opet dobro je da se tako nešto moglo vidjeti i osjetiti u uživo.
Ove godine je raznolikost bila glavna značajka. Stoga krenimo redom. Festival je otvorio izvrsni Saxophone Summit, o čemu je bilo govora na ovim stranicama i koji je oduševio istinske ljubitelje jazza izvedbom Coltraneovog albuma 'Meditations'.
>> Saxophone Summit Coltraneovom mantrom otvorio Vip JAZZG
O interpretatorskoj snazi Saxophone Summita je dovoljno reći da se po mišljenju nekih inozemnih poznavatelja jazza, poput Britanca Boba Weira koji je pratio Zagreb Jazz Festival, radi o sekstetu koji je na današnjoj sceni možda jedini u stanju uhvatiti se u koštac sa spomenutim albumom Johna Coltranea koji je davne 1965. bio eksperimentalni multifonijski uradak.
Publici sklonijoj nešto 'probabljivijem' jazzu vjerojatno je bio bolji drugi dan Festivala kad je nastupio gitarist Pat Martino sa svojim triom u kojem je i izvrsni orguljaš Tony Monaco koji je bravurozno pokazao svoje znanje na originalnim Hammond orguljama koje su posebno za tu večer dopremljene iz Graza, jer nažalost u Hrvatskoj tog legendarnog instrumenta nema (tek toliko o našoj kulturi…).
No slaba karika cijelog Martinovog nastupa bio je bubnjar Sean Hill koji je uskočio na mjesto originalnog Jasona Browna koji je zbog smrtnog slučaja u obitelji bio spriječen nastupiti. Sean Hill se još i dobro snašao obzirom da se radilo o njegovom prvom nastupu s Martinom i to bez ijedne prethodne probe. No teško se oteti dojmu da bi ishod bio daleko bolji da je za bubnjevima sjedio Jason Brown.
Treća večer predstavljala je vrhunac modernog jazza. Na sličan način kakav je dojam prije dvije godine na istome mjestu ostavio Brad Mehldau Trio, tako je ove godine zasjao Jason Moran & The Bandwagon. Triju ovog izuzetnog pijaniste ovo nije bio prvi nastup u Zagrebu. Zahvaljujući svom avangardom pristupu i furioznim koncertima već su imali bazu obožavatelja u Hrvatskoj, nakon nastupa na JAZZG-u sigurno je da ih imaju još i više.
Moran, Mateen i Waits uigrani je trio s osmišljenim nastupom. Spektar skladbi s kojima se poigravaju uz zvučnu matricu imao je raspon od Billie Holiday, grupe Time (američke, koja je surađivala s Princeom, a ne ex YU benda Dade Topića) i hip hopa. Dakle nije bilo riječi o izvođenju odabranih standara, već o koncepciji jazz glazbe kao živog tkiva koja je u stanju prilagoditi se i uzeti iz drugih stilova što god glazbenici poželjeli i to utkati u svoj izričaj.
Jason Moran i njegov The Bandwagon općenito su sama oštrica modernog glazbenog izričaja. Mladi lavovi koji su dovoljno hrabri, ali i iskusni da se uhvate u koštac s izazovima današnjice i još više prošire granice jazza. Uz Saxophone Summit i The Last Poets pružili su najbolje od ovogodišnjeg Vip Zagreb Jazz Festivala.
Četvrti dan bio je osmišljen kao ekskluzivni festivalski dan. Svjetska premijera novih skladbi legendarnog saksofoniste, kompozitora i aranžera Davida Murraya, koji je u društvu World Saxophone Quarteta 2005. nastupio na prvom JAZZG-u. Od tada je Murray dobar prijatelj s Draženom Kokanovićem koji mu je zajedno s hrvatskim saksofonistom Mirom Kadićem predložio da se prihvati projekta David Murray & Vip Festival Orchestra. Točnije, Murray je napisao potpuno nove skladbe, a Kadoić je u jako kratkom roku okupio big band od glazbenika iz Hrvatske, Slovenije i Srbije koji je u nekoliko dana prije nastupa uvježbavao repertoar s poznatim saksofonistom.
Orkestar je Kokanović u šali predstavio kao SHS orkestar, što bi po pitanju promocije možda bila i prava stvar da se išlo u tom smjeru. Bar bi interes medija bio veći. Uglavnom i Murray i Orkestar su napravili solidan posao po pitanju raskošnosti izvedbe. Ugledni saksofonist je briljirao i kao solist i kao dirigent. Dinamično je određivao tko će iz orkestra u kom trenutku preuzeti solo točku i time na pravi način dozvolio ovdašnjim glazbenicima da se predstave u pravom svjetlu. Dio orkestra koji zaslužuje posebnu pohvalu je pijanist i ritam sekcija.
Važno je napomenuti da je tijekom održavanja Festivala atmosfera bila živa i nakon koncerta kada su se održavali jazz sessioni u kinu Grič i klubu Lemon na kojima su pored domaćih glazbenika svirali i učesnici festivala, odnosno The Last Poets, Jason Moran & The Bandwagon, David Murray i Tony Monaco.
Posjećenost svih zbivanja je bila velika, a Zagreb je kao ni jednom do sada skoro cijeli tjedan bio meka jazza. Tu treba dodati i glazbenu radionicu koju je vodio Pat Martino. Sve to zahvaljujući viziji i upornosti Dražena Kokanovića, koji se još jednom potrudio plastično dočarati što nam treba da bi se osjećali žiteljima europske metropole.