Scenarij 'igre' bio je poznat, Spandau Ballet je pokušavao progurati nove pjesme, 'jer su se vratili kako bi ostali', no publika je iščekivala hitove iz zlatnog perioda grupa, što se dogodilo pred kraj koncerta. 'The Reformation Tour' – povratnička turneja britanske pop atrakcije osamdesetih Spandau Ballet nije počela obećavajuće. Prvi koncert održan je u petak u beogradskoj Areni u kojoj se okupilo, po pisanju srpskih medija, svega šest tisuća posjetitelja. Dan kasnije, odnosno drugi koncert u Zagrebu je po posjećenosti bio još porazniji, jer je bilo tisuću (ako ne i dvije tisuće) manje posjetitelja u zagrebačkom Domu sportova, po čemu se može iščitati da nostalgija za 80-ima na ovim prostorima više nije 'In'.
Za razliku od Duran Duran, koji su to učinili u pravo vrijeme, Spandau Ballet je čini se uskočio u posljednji vlak nostalgije, pred kraj dekade. Iako svi članovi benda medijski pumpaju priču da im je ovo potez života (naravno nakon okupljanja grupe), kako su svi kompaktni, kako se iznimno cijene i kako novac uopće nije razlog zašto su ponovo na turneji, već osjećaj sreće koji dijele na bini, sve se to može uzeti sa zadrškom.
Naime svi članovi Spandau Balleta su se pomirili tek 2008. godine, a od prekida rada 1990. godine su se međusobno povlačili po sudovima zbog postotaka udjela u tantijemima. Da im je 'išlo' u glazbenom smislu u protekla dva desetljeća, možda najbolje ilustrira činjenica da je frontmen Tom Hadley 2008. godine na matricu zabavljao publiku u kristalnoj dvorani hotela Kvarner u pauzi dok se čekalo proglašenje pobjednika Dore. Po zapadnim standardima, to je propast, a ne uspjeh, tako da se ipak ne treba zavaravati oko toga koji je pravi razlog reuniona, a kako je to izvedeno je druga priča.
Profesionalno gledano od benda koji je glasio za najkvalitetniju pop grupu zajedno s Duran Duran i koji je kao svoj uzor isticao Roxy Music, se u startu moralo zdravo za gotovo uzeti da će u pitanju biti kvalitetan i profesionalno priređen nastup. Tony Hadley, braća Kemp, Steve Norman i John Keeble su uistinu poradili na svemu i potrudili se pružiti najbolji presjek svog opusa u odličnim produkcijskim uvjetima.
Zagrebačka publika, iako prorijeđenih redova u Domu sportova, jednako tako je prihvatila Spandau Ballet, poslala pozitivni feedback i uživala u glazbi. Tony Hadley koji je nekoliko puta na našem jeziku rekao 'hvala' bio je očigledno zadovoljan reakcijama publike. Pjevački bio je na visini zadatka. Trudio se otpjevati sve po visokim standardima Spandau Balleta, tako da mu se nije mogla pronaći zamjerka, kako njemu, tako i ostatku grupe.
Scenarij 'igre' bio je poznat, Spandau Ballet je pokušavao progurati nove pjesme, 'jer su se vratili kako bi ostali', no publika je iščekivala hitove iz zlatnog perioda grupa. To se dogodilo pred kraj koncerta. 'True', 'Instinction', Through The Barricades', 'Communication', 'Lifeline', 'Paint Me Down' i 'Chant No1', bile su okidač za zakuhavanje atmosfere koja je nažalost kulminirala službenim završetkom koncerta nakon sat i pol.
Bis je pripadao pjesmama 'Fight For Ourselves' i 'Gold' kojom je ujedno i završen koncert. Publika je posebno dobro reagirala na ove dvije pjesme, na kojima je bilo i zborno pjevanje više zastupljeno, a time i komunikacija između glazbenika i publike, što nažalost nije bio slučaj s prvim dijelom koncerta. Nastup stoga nije potrajao ni dva sata. Sat i 45 minuta bi se moglo uzeti kao pristojna satnica unutar koje se ne bi trebala tražiti dlaka u jajetu, no ipak, da je sve moglo potrajati duže - moglo je, a efekt bi bio bolji, iako se na kraju činilo da nije bilo nezadovoljnih i da je većina dobila svoju dozu besprijekornog koncertnog showa.
Što se tiče Spandau Balleta, ubrzo će se na turneji koja je tek počela razotkriti je li slabiji interes publike na 'Brdovitom Balkanu' lakmus papir za ostatak Europe, ili je pak u pitanju ona stara boljka domaće publike čiji kućni budžet jedva može podnijeti dva dvoranska koncerta stranih izvođača u manje od mjesec dana.