Nelly Furtado 'Mi Plan', Ocjena: 6/10
(Universal Music, 2009.)
Od Nelly Furtado, kanadske pjevačice portugalskih korijena, naučili smo očekivati neočekivano. Nakon prvijenca 'Whoa, Nelly', koji je uspio zahvaljujući zašećerenom hitu 'I'm Like a Bird', sve je umalo bacila u vodu s drugim albumom 'Folklore', na kojem je svoj pop izričaj umočila u folk-umak i dobila teško probavljivu mješavinu MTV-jevskih poluhitova i američkog glazbenog naslijeđa, poput countryja ili bluegrassa te jeftinih pokušaja osuvremenjivanja pjesama electro-podlogom.
Milijunskim tiražama vratila se albumom 'Loose' i power-pop hitom 'Meneater', kojega joj je producentski pripravio Timbaland. Novi uspjeh Nelly nije dobro podnijela, doživjela je nervni slom i tri naredne godine glasa puštala nije.
Sve do novog albuma 'Mi Plan', kojega je u potpunosti otpjevala na španjolskom jeziku. U svakom drugom slučaju, moglo bi se zaključiti da je promjena jezika i ciljanje sasvim nove publike, komercijalno samoubojstvo, no Nelly je možda i namjerno krenula novom taktikom, kako bi djelovala iz drugog plana, budući da joj, očito, svjetla reflektora loše utječu na psihu.
No, upravo činjenica da je Furtado napravila radikalan potez u karijeri, učinilo je njezin četvrti studijski album trenutačno izuzetno medijski eksponiranim. Budući da s radi o sasvim prosječnom, konfekcijskom pop-latino uratku, sva pažnja koja je ovih dana usmjerena na povratnički CD Nelly Furtado, definitivno je pretjerana.
Od uvodne pjesme 'Manos al Aire', preko sentimentalne 'Mas' do ljubavnih dueta 'Como Lluvia', 'Suenos' i 'Silencio', vidljivo je da se radi o pomalo neiskrenom, površnom i predvidljivom latino popu. Melodramatično uzbuđenje i zarazni ritam, što bi trebalo biti neraskidivo vezano za ovu vrstu glazbe, kod Nelly Furtado može se prepoznati jedino u pjesmi 'Fuerte', koja je ponajbolji trenutak albuma.
Možda je najbliži točnom opisu atmosfere i kvalitete albuma 'Mi Plan' bio američki kritičar Jaime Gill koji je za novi materijal Nelly Furtado napisao da zvuči kao da ste zaglavili u prometnoj gužvi u Mexico Cityju, a osuđeni ste na slušanje radiopostaje vašeg taksiste, s lokalnim latino hitovima koji vas polako ali sigurno tjeraju u ludilo...
Mark Knopfler 'Get Lucky', Ocjena: 7/10
(Universal Music, 2009.)
Kod Marka Knopflera iznenađenja nema - njegove intencije da što ležernije posloži folk, blues, country i americana ritmove, a sve to podvučeno rock and rollom srednjeg tempa, uspjele su mu i na 'Get Lucky', njegovom šestom studijskom solo albumu.
Opći je dojam da Knopfler već neko vrijeme uopće ne računa na povratak na vrh, okupljanje neke nove generacije fanova, niti mu je stalo da se o njemu pišu hvalospjevi. On gitarom uporno stvara svoju opuštenu viziju svijeta, budući da je sviranje ono što najbolje, ako ne i jedino, zna u životu. Ako se nekom pritom i pokoja pjesma i svidi, tim bolje.
Sanjive folk-rock pjesme, kakvim obiluje i 'Get Lucky', vrlo dobro skrivaju da se u pozadini svega krije legenda i jedan od ponajboljih rock gitarista svih vremena. No, kao i do sada, Knopflerovi solo albumi ustvari su samo usporene verzije Dire Straitsa. Preciznost, lucidnost i skromnost odsviranoga i dalje su vrline kojima Knopfler znalački barata, a njegov gotovo nezainteresirani vokal daje svakom materijalu, pa tako i ovom najnovijem, onu bitnu crtu prepoznatljivosti.
Jedanaest novih skladbi, koje počinju s tradicionalno obojenom 'Border River', nudi ugodno glazbeno štivo, toliko nenapadno, da vrlo brzo zaboravite da vam u sobi uopće nešto i svira, no fino brušena nostalgična atmosfera je ipak stalno prisutna. Gotovo opipljiva 'optimistična tuga' u najvećim količinama izlazi iz 'Before Gas and TV', 'The Car Was the One' i rock-balade 'Cleaning My Gun'.
Na karijeru Marka Knopflera većina ljudi već godinama ne obraća pozornost, budući da im mainstream mediji ne guraju njegove singlove pod nos. One, pak, koji su se nepovratno 'zakačili' za njegov zvuk gitare još u osamdesetima, ne treba previše uvjeravati da je i 'Get Lucky' nastavak priče o gitarističkom heroju koji nam bljeskove svoje genijalnosti daje na kapaljku. Ali, srećom, redovito...
Tedi Spalato 'Kadenca', Ocjena: 9/10
(Aquarius Records, 2009.)
Tedi Spalato samo zbog svoje urođene skromnosti i nespremnosti da svoj život i djelo potpuno ogoli u medijima, ne sjedi na tronu dalmatinske šansone. Tu iluzorno još uvijek caruju Oliver, Rozga, Danijela, pa i Hari Rončević, no kad se na skup stave njihova recentna izdanja, Spalato je za koplje bolji od svih njih. Ne zato jer je najbolji pjevač (jer i nije), niti stoga što je rođeni showman (po tome je možda i najlošiji), već zato što svaki svoj album godinama promišlja, glanca, pročišćava, te ne nasjeda na klasične zamke koje krije dalmatinski pop izričaj.
Njegove su pjesme, poput radova mnogih njegovih kolega iz Splita i okolice, pune dalmatinskih fraza i arhaičnih izraza, no Spalato ipak nekako znalački izbjegava već pomalo komična tipična mjesta dalmatinskih šansona, poput sunca, mora, soli, galebova i škoja. U vremenu kada klape izviru iza svakog ugla, a estradni kvazi-pop pjevači štancaju albume kao na traci, Spalato je našao mjeru i ne trči za trendovima.
Njegov album 'Kadenca', vjerojatno najzaokruženije Tedijevo djelo do sada, tu i tamo zapadne u nepotrebnu 'uzvišenost', tipičnu za Splitski festival, no ipak su osnovne karakteristike ovog CD-a odmjereno i staloženo stvaranje glazbe, indiskretni jazzy aranžmani, a prema atmosferi čak bih ga usporedio s gore recenziranim Knoflerovim albumom, iako su ta dva djela nastala iz sasvim drugačijih pobuda i namjera.
Najbolje se to vidi u 'Kako da se pomirim', komadu meditativnog mediteranskog popa, ustvari onome duhovno-glazbenom stanju, kojemu, primjerice, Dragan Lukić Luky već godinama teži. Spalato je na albumu spojio nekoliko različitih autora tekstova, no zahvaljujući činjenici da je glazbu pisao isključivo on, 'Kadenca' ima sve odlike zvukovno konceptualnog muzičkog sklada.
Tedi ne zapada u klišeje ni kad posegne za tamburicom ('Čovik sam od pisme'), niti ne ode u preveliku patetiku u neizbježnim baladama ('Sačekaj me'). Zbog takvih detalja, a i zbog činjenice da zna mjeru i kada 'stati na loptu', te stoga što je svjestan svojih ne toliko velikih vokalnih mogućnosti, Tedijev novi album jedan je od bisera novije estradne produkcije koja dolazi iz Splita. Možda se čini pretjeranim, no Tedi Spalato trenutačno je puno bolji predstavnik dalmatinske šansone od danas odveć komercijalnog i samoljubivog interpreta Olivera Dragojevića, čiju popularnost Spalato nikad neće doseći, a niti ne mora.
Nije lako za povjerovati, ali jedan ozbiljan i uvijek pomalo odsutan umjetnik, što je dojam kakvog Spalato ostavlja, zna biti i duhovit. Dokazao je to u uspjelim poskočicama 'Malešan brod' i 'Uvik nešto fali', ali još uvijek mu najbolje leže pjesme u kojima njegov ugodan glas vodi glavnu riječ, a instrumentalna pratnja svedena je na minimum, poput 'Zaplakala pisma', 'Kadenca', 'Kapja, mrva, nit' ili 'Brime jubavi'.
Tedi je na kraju dao oduška i svojoj nekadašnjoj opsesiji prema a capella pjevanju, pa je u tom stilu zatvorio album komornom posveti Marjanu.
Prijašnje recenzije: Arctic Monkeys, Mor Roll, Regina i Gilad Atzmon