Muse 'The Resistance' – Ocjena: 8/10
(Warner / Dancing Bear, 2009.)
Koncert grupe Muse prije dvije godine u zagrebačkom Domu sportova bio je doslovce lakmus papir za mjerenje našeg zaostajanje za ostatkom zapadnog svijeta. Odnosno jedan od rijetkih koncerata na ovim prostorima za izvođača koji je bio u svojoj punoj kreativnoj i izvođačkoj snazi. Obično smo mi eksperimentalni prostor za reunione i povratničke turneje koje obično kasne desetljećima.
Uglavnom, Muse su svirali pred tri i pol tisuće ljudi u trenutku kad su bez problema rasprodali dva dana londonskog Wembleya. Odlična atmosfera i od strane benda i publike, kao i najsofisticiraniji produkcijski uvjeti u kojima djeluje Muse ipak nisu mogli umanjiti činjenicu da je dvorana bila poluprazna. Nadalje, grupa je svirala pred do tada najstarijom publikom, ako se uzme prosjek godina i u usporedbi s dobi njihovih fanova vani.
Iz toga je također bilo poražavajuće jasno koliki sloj mlade domaće publike je zakržljao po pitanju trendova svojih zapadnih vršnjaka. Zašto je to tako zahtjeva posebnu studiju, za koju ovdje u ovom trenutku nema mjesta.
No epilog ovakvog uvoda ima dvije strane. Dobru i lošu. Loša je da je pitanje kad će nas više Muse ikada posjetiti (možda za nekih 10-15 godina za neki reunion, kad će biti jeftiniji i kad će se valjda uspjeti okupiti nekih sedam tisuća ljudi na istom mjestu gdje je trio predvođen Matthewom Bellamyjem predstavio svoj četvrti album 'davne' 2007.), a dobru autor ovog teksta vidi u jednom malom detalju.
Naime u nedavnom izdanju jedne skandinavke izašao je hvalospjev o album 'The Resistance' za koji je preporuka 'obavezno nabaviti'. Dakle, zabavnik za portire, vojnike, pacijente, umirovljenike i sve one koji ubijaju vrijeme rješavanjem križaljki dao si je truda ovaj album približiti 'običnim ljudima'. Ako je to posljedica zagrebačkog koncerta, onda nije sve izgubljeno.
A sad da ipak analiziramo jesu li ljudi koji slažu križaljke, sudoku, rebuse i mozgalice u pravu. 2006. godine Muse je s 'Black Holes And Revelations' uletio u mainstream na velika vrata. Godinama je taj alternativni bend izuzetnim nastupima i postapokaliptičnom mitologijom koju je protkao u svoju glazbu prikupljao vjerne obožavatelje i naravno svakim danom sve više dokazivao da nije nemaštovita kopija Radioheada.
Krivulja kvalitete je sa svakim albumom rasla i prelazak iz dvorana na stadione došao je logično i bez ikakvih trikova. 'Black Holes And Revelations' je i dalje jedan od najsvjetlijih trenutaka grupe. 'The Resistance' je stoga nešto što je u startu pod velikim povećalom. No gledano i bez tog bremena, prethodnik nije nadmašen.
Kroz 'The Resistance' Bellamy i društvo su ušli u fazu u kojoj su prije njih bili svi rock giganti koji su se udomaćili na stadionima i svoj zvuk prilagodili epskim razmjerima i hedonizmu desetina tisuća ljudi. Iako u sebi i na karakteristični načini dalje baštine Bacha, Hendrixa, Kraftwerk, Jean Michel Jarrea i Rage Against The Machine, na listu utjecaja su dodali i Queen. To se posebno osjeti u 'United States Of Eurasia', ali i na uvodnoj 'Uprising' na kojoj je odmah jasno da Muse žele biti rock dinosauri koji uživaju u podrhtavanju tla od monumentalne glazbene grandioznosti koju proizvode.
No po prvi put je osjetno kako Matthew Bellamy više energije ulaže u kreiranje aranžmana koji će pojačati moć njegovog glasa, a ne, kako je bio slučaj do sada, da je spreman poderati grlo i kroz lucidne falsete nimalo se ne štedjeti kako bi posigao emotivni klimaks. No ne može se nikom zamjeriti starenje. Tom promjenom je Muse dobio više na popističnosti i mogućnosti povećanja baze fanova, ali i povećanje rizika da eventualno otpadnu oni kojima su se na grupu zakačili u vrijeme albuma 'Origin Of Symmetry'.
Također se osjeti i ponavljanje nekih manirizama s prethodnih albuma, koji međutim nisu iznjedrili očekivano jak efekt. Tako je 'Unnatural Selection' bljeđa izvedba onog što je grmjelo u 'Butterflies and Hurricanes' na 'Absolutionu'. Kao što je i 'Uprising' i 'Resistance' nešto što bi trebao biti logičan nastavak priče koja je stala s posljednjim taktom u 'Knights Of Cydonia', ali također ne toliko jako otvaranje kao što je imao prethodnik s 'Take A Bow' i 'Starlight', kao i 'Absolution' s 'Apocalypse Please'.
Ono što je nekako bilo očekivano od Musea je rock simfonija. I to se dogodilo. 'Exogenesis' u tri dijela ('Overture', 'Cross-Pollination' i 'Redemption') zatvara album. Radi se o grandioznom djelu sa simfonijskom gudačkom pratnjom u kojem se Bellamy posebno uzeo zamaha na klaviru, ali u legato maniri te možda dao premalo naglaska na kraju u posljednjem poglavlju 'Redemption' u kojem, glazbeno gledano, poanta kao da procuri poput pijeska kroz prste ni približno ne ostavljajući onaj efekt kakav je bio nakon 'Knights Of Cydonia'.
Stoga se ovog puta može reći; jako dobar album Musea koji kao i svi do sada okupira sva čula i uvlači slušatelja u višeslojnu apokaliptičnu atmosferu (a ovog puta postoji nada za ustanak i otpor), ali osjetan je blagi pad cjelokupne tenzije.
Jet 'Shaka Rock' – Ocjena: 7/10
(EMI / Dallas Records, 2009.)
Australski rock kvartet iz Melbournea predvođen braćom Nicom i Chrisom Cesterom objavio je svoj treći studijski album. Po pitanju uspjeha na top ljestvicama, Jet definitivno sa svakim albumom klize prema dolje. Problem je nastao 2006. kad je objavljen 'Shine On', nasljednik deveterostruko platinastog debija 'Get Born'. Za razliku o prštavog i sirovog rock zvuka prvog albuma, 'Shine On' bio je duboko, dapače korijenski, inspiriran grupom Oasis, što se pokazalo kao velika greška u karijeri.
Treći 'Shaka Rock' upravo trpi zbog tog perioda, ali situacija nije toliko loša. Dapače 'Shaka Rock' nudi nekoliko odličnih momenata koji zadovoljavaju kriterije svakog rock puriste, ali također ima i prosječnih pjesmama koje je teško uklopiti u neku suvislu priču. Manjak albuma je što su kaotično nabacani stilovi različitih razdoblja rocka, kao i svojevrsna mješavina onoga što su Jet ponudili na prethodnim albumima.
Tako primjerice u 'Beat On The Repeat' zvuče kao da su se zajedno s Joeom Strummerom i Mickom Jonesom krajem 70-ih klošarili po Londonu, 'La Di Da' je mlađa sestra 'Painted In Black' The Rolling Stonesa (ujedno i najbolja pjesma na albumu), 'Seventeen' kao da je skriveni bonus track s prvog albuma Bon Jovija (ili možda alternativna verzija pjesme 'Runaway'), 'She's A Genius' i 'Goodbye Hollywood' su pak izdanak sleaze metal škole bendova iz Los Angelesa koji su krajem osamdesetih poput bogova hodali svjetskom scenom.
Oasis (bez njih Cesteri izgleda ne mogu) progovaraju iz 'Walk' i 'Times Like This'. Vrhunac miš-maša predstavlja 'Start The Show' s Rage Against The Machine manirizmom. Album zatvara balada 'She Holds A Grudge' koja je nažalost za koplje lošija od primjerice 'Look What You've Done' s 'Get Born' koja je u to vrijeme bila primjer kako složiti baladu u retro rock maniri.
No u svemu postoji neka jedva osjetna nit koja sve to povezuje. Kao da se prevalio kamen. Kao da je prošla unutarnja kriza identiteta i da Jet izlazi na pravi put. I dalje su punokrvni i energični, i ako ponove ovakav 'stilski kaos' još jednom vjerojatno će se moći pričati o tome kako su napokon pronašli svoj zvuk, pod uvjetom da se ne raspadnu prije toga. Da nema pjesmama 'Seventeen', 'La Di Da' i 'Goodbye Hollywood' Jet ne bi dobili ovako solidnu ocjenu. I još nešto; na sreću se nisu pretvorili u vlastitu karikaturu.
Tori Amos 'Abnormally Attracted To Sin' – Ocjena: 9/10
(Universal Republic Records, 2009.)
'Abnormally Attracted To Sin', iako deseti po redu album Tori Amos, nastao je potpuno slučajno. Glazbenica je bila usred posla oko pisanja nota za Samuel Adamsovu adaptaciju George MacDonaldovog komada 'The Light Princess', kao i kompiliranja snimki s prethodne turneje za izdavanje koncertnog DVD-a. Nakon što je odgledala nekoliko vlastitih koncerata, Tori je uvidjela kako likovi koje je osmislila i čije životne priče je pjevala, ustvari ne pjevaju njezinu priču.
Naime odlično osmišljeni konceptualni album 'American Doll Pose' obradio je pet izmišljenih ženskih likova koje je ova umjetnica širokog spektra i u fizičkom obliku utjelovljivala na koncertima tijekom prethodne dvije godine. Valjda u strahu da pet izmišljenih karaktera ne progutaju pravi karakter Tori Amos, glazbenica je odlučila kako će koncertni DVD malo pričekati (kako slučajno 17 pjesama s 'Abnormally Attracted To Sin' ne bi bilo premalo, Tori je najavila još jedan album pred kraj ove godine). Da nije u pitanju glazba, bila bi to šizofrenija.
No to je Tori Amos, zbog toga je cijenjena i zbog toga nije sve ove godine izblijedila. Stoga je s razlogom jedna od najznačajnijih žena u, ne samo na američkoj sceni, već glazbi današnjice općenito. Ona uistinu kao da utjelovljuje u sebi Kate Moss i Annie Lennox istovremeno. Novi album je nadahnut i bogat. Tori se kao i obično nije štedjela kad je uhvatila inspiracija. No 17 pjesama nije samo dokaz za hiper produktivni mod. Dapače ima i tu koncepcije i to kakve! A može se svemu dodati i povoljni moment toga što je Tori promijenila izdavača, pa ju je ponio i osjećaj slobode, jer je već prije davala izjave kako je dugogodišnji diskografski ugovori iscrpljuju jer se osjeća da radi kao po narudžbi.
'Abnormall Attracted To Sin' nastavak je prethodnog albuma 'American Doll Posse'. Samo što je ovog puta načinjen svojevrni Kopernikanski obrat, pa više nema pet osoba i njihovih životnih priče, već jedna osoba (odnosno glazbenica) ispituje svijet koji je okružuje i time dotiče učenja religija, kako je u odnosu na njih pozicioniran položaj žene u današnjem svijetu, a najvažniji segment toga je pokušaj redefiniranja uloga žene, moći i grijeha.
Emotivno i inteligentnog propitivanja je u mračnijem ozračju nego prethodni albumu. Uvodna 'Give' zvuči kao da je nastala u radionici Portisheada, ali opet s dovoljno pop elemenata kako bi zagolicala maštu slušatelja, a ne gurnula ga u ponor depresije. Utjecaj rocka također je veći, iako je najtočniji opis svega - postmodernistička glazbena fuzija u kojoj su jednako važni svi zvukovi, bez obzira proizvode li se na klasični instrumentalni način, ili su čisti plod elektronskog stvaralaštva. Naravno klavir je i dalje njezin glavi instrument.
Tori je u izričaju tako s godina postala tvrda i opora, ali direktna i konkretna. Nema melankolije. Umjesto nje ženski racio poput bila pulsira i traži odgovore i akciju. Nema ni sanjivosti. Glazbenica radije koristi noćnu moru kao svoje oružje. Upravo zbog te ogoljenosti album izgara od ženstvenosti.
Toga je itekako svjesna i sama Tori koja nije htjela ni omot prepustiti slučajnosti, dapače željela je da on bude točka na 'i'. Angažirala je modnu fotografkinju Karen Collins. 'Ona odlično ističe ženski seksipil. Ne radi to na jeftin i vulgarni način. Volim njen stil.' izjasnila se o svom izboru. I izbor joj je odličan – kremasti, (skoro sepia) editorial. Snimljen je u starinskoj hotelskoj sobi u modnom stilu koji je bliži početku 20., a ne 21. stoljeća. Golica maštu na jednako slojeviti način kao i glazba, samo što se ovdje glazbenica poigrala sa doživljavanjem žene kao seksualnim objektom, naravno na krajnje decentan način.
Ima tu svega: od čedne nevinosti, do igranja sa algofiličnim sado-mazo i bondage elementima. Maštovito i senzualno ugađanje onima s istančanim čulima. 'Abnormally Attracted To Sin' nije album koji se lako prigrli, ali ako nađe plodno tlo kod slušatelja, onda nije ni onaj kojeg se lako riješiti.
Pročitajte prijašnje recenzije: Pearl Jam, Pixie Lott i Mika