Jednom davno, igrom slučaja, slušao sam ulično predavanje Miše Kovača na temu 'Zašto se mladi hard rokeri prije ili kasnije okrenu njegovim pjesmama'. Dvadeset i nešto godina kasnije odgovorio bih mu kao i tada: 'Nema šanse'. Ali sinoć u zagrebačkoj Areni, imao sam barem 15 tisuća neistomišljenika.
Nešto se definitivno promijenilo na Mišinim koncertima. Kad smo nekad pogledima ispraćali ekipu koja je išla na njegove nastupe na šibenski Baldekin, vidjeli bismo većinom srednjovječne žene, kućanice, liječnice, udane ili 'stare cure' koje su sve redom, potajno ili otvoreno, bile zaljubljene u markantnog šlager pjevača. Muškaraca je bilo malo, tinejdžera nimalo.
Što je onda na tisuće srednjoškolaca, studenata i mladih parova radilo sinoć u Areni? Da nije Mišo ipak sa svojom teorijom bio u pravu, jedino što se dobna granica, nakon koje mladež postane 'preobraćena', spustila opasno nisko... 'Roditelji su pričali djeci tko je Mišo Kovač', iznio je Mišo, usred sinoćnjeg koncerta, svoje viđenje stvari.
Mišo Kovač je u Areni istrčao na ogromnu pozornicu, okružen fluorescentnim logotipima sponzora i dočekan burnim skandiranjem. Od prvog stiha 'Poljubi zemlju po kojoj hodaš...', postalo je jasno da raspjevanom auditoriju nije bitno što je razglas loš i što je zvijezda na bini tu i tamo ostaje bez daha, svadbarska atmosfera kulminirala bi svakim novim refrenom.
Nije lako biti Kovačev obožavatelj. Kad su se suočili s hit-kolopletom, koji uključuje 'Malo mi je jedan život s tobom', 'Ostala si uvijek ista' i još nekoliko općenarodnih hitova, fizički nespremni obožavatelji shvatili su da im nedostaje nekoliko sati teretane - ruke neprestalno moraju biti u zraku.
Arena je doživjela i svoju prvu upaljenu bengalku. Zalutali navijač u tren oka je izbačen naglavačke iz dvorane, no imao je Mišo reći nešto na zadanu temu. 'Moj sin Edi navijao je za Dinamo, a Ivana za Hajduku. Dico, nemojte se tući... BBB-i i Torcida, poštujte jedni druge.' Arena je doživjela i svoju prvu upaljenu bengalku. Zalutali navijač u tren oka je izbačen naglavačke iz dvorane, no imao je Mišo reći nešto na zadanu temu. 'Moj sin Edi navijao je za Dinamo, a Ivana za Hajdku. Dico, nemojte se tući... BBB-i i Torcida, poštujte jedni druge.', govorio je Mišo, dobivši potporu auditorija. Pričao je Mišo i o opasnostima brze vožnje, zatim o činjenici da je dobrih ljudi na svijetu sve manje, a njegove mudroslovije zaključene su parolom 'Dostojanstvo je veće od života!'
U međuvremenu, dvoranom se orila 'Dalmacija u mom oku', 'Nemam više razloga da živim' i 'Šibenske kale'. Gosti koncerta bili su Ivana Kovač ('Otpjevat ću ćaći jednu Elvisovu 'My Way'), zatim Baruni i klapa Kampanel, tako da glavna zvijezda večeri dobrih 30 minuta nije uopće viđena u dvorani.
Vratio se poput Madonne, preodjeven. Nova košulja i odmorene glasnice isporučile su 'Proplakat će zora' i 'Samo nas nebo rastavit može'. Tijekom pjesme 'Grobovi im nikad oprostiti neće' skandiralo se Ediju, dizale su se zastave, a Mišo je cijelu priču priveo kraju otpjevavši još jednu 'navijačku' - 'Večeras je naša fešta'.
Teško je odrediti što je bio vrhunac večeri (koja je imala i nekoliko strmoglavih, ali privremenih padova atmosfere). Mišinoj publici vrhunac je bio svaka nova pjesma, malo je tko otišao bez bolova u ramenima i bez 'poderanog' grla. Što se Miše Kovača tiče, on je zadovoljan što je još jednom ispunio vlastitu potrebu da dokaže (misterioznim 'njima') da njegova karizma može napuniti i najveće prostore.
Loš razlas, što očito ostaje rak-rana našim dvoranama (gornji redovi tribina kao da su slušali Mišine pjesme s prožvakane kasete), uništio je ono po čemu je Mišo bio prepoznat na početku karijere - nevjerojatnu jasnu dikciju, kakvu na estradi još nitko nikad nije imao.
No, nema veze. Svima onima koji su se sinoć u Arenu došli pokloniti svom idolu, Mišo će i dalje ostati hodajuće božanstvo. Štoviše, na pozornici mu je nekadašnji menadžer Mihaljek uručio uokvirenu potvrdu - Mišo je i službeno postao legenda.