Marilyn Manson 'The High End Of Low' – Ocjena: 6/10
(Interscope / Universal Music, 2009.)
Američki shock rocker na novom albumu se doima najispuhanijim do sada. Da ne bi bilo zabune, potpisnik ovih redaka drži do toga kako je prethodni studijski album Marilyn Mansona 'Eat Me, Drink Me' bio na jako dobrom putu preobrazbe ka drukčijem glazbenom izričaju. Za razliku od brutalnog industirala u kojem je Manson sebe izgradio i potvrdio, 'Eat Me, Drink Me' je bio hrabri korak ka hard rock i heavy metal glazbi njegovih idola iz osamdesetih godina, a čak se odvažio i na dugačke gitarske solaže u pjesmama.
Ok, možda je bio krivi trenutak za sve to, ali je 'strašilo glazbene industrije' po prvi put zazvučalo kao da je dobilo dušu. No domaća, odnosno američka kritika ga je sasjekla i nalijepila mu etiketu patetičnosti zbog toga što je sve bilo u znaku njegovog razvoda od Dite Von Teese i time album šutnula u smeće. Dvije godine kasnije pojavio se 'The High End Of Low' na kojem je osjetno kako je Manson više slušao kritičare nego svoj unutrašnji glas, što je naravno pogrešno.
Iako 'The High End Of Low' na prvo slušanje zvuči kao nastavak onoga što je uspješno radio na 'Mechanical Animals', primjetno je kako nije do kraja napušten ni put kojim je krenuo s 'Eat Me, Drink Me'. Dakle niti se u potpunosti vratio sintetičnom industrial ludilu lišenog svega humanog, niti se usudio do kraja izvršiti preobrazbu u stadionskog hard rock giganta (koji je na kraju krajeva i u tim godinama života da se od njega očekuje da ulogu rasklimanog lutka koji straši američke puritance nadogradi na puno viši nivo, ili da pak napusti shock imidž).
Ovako ostao je negdje na pola puta. Rezultat je da sve više podsjeća na karikaturu samog sebe, a njegova uloga je toliko specifična i izvan svih mjerila da on jednostavno to sebi ne može dopustiti ako misli opstati na sceni.
Kad se sve zbroji 'The High End Of Low' je druga opomena da stvari idu u krivom smjeru. Situacija je dodatno otežana jer je prvi joker da se objavi 'Best Of' album ispucan prije pet godina, dok je drugi joker (potražimo stare i raritetne snimke) potrošen prošle 2008. Dakle treći kiks bi mogao biti fatalan u smislu da Manson više nikad ne bude značajni freak faktor na nivou glazbenoga mainstreama.
Rob Thomas 'Cradlesong' – Ocjena: 5/10
(Atlantic / Dancing Bear, 2009.)
Ruku na srce, zadnje dobro što se moglo čuti od Roba Thomasa bio je duet 'Smooth' s Carlosom Santanom koji se nalazio na mulitplatinastom i multigremijevskom albumu 'Supernatural', a od tada je prošlo deset godina. U međuvremenu je bivši frontment grupe Matchbox Twenty započeo solo karijeru i snimio dva albuma, među koje se ubraja i ovaj posljednji 'Cradlesong'.
'Cradlesong' je dokaz da Thomas krizira sa svojim identitetom. Prije je da je napravio album kako ne bi pao u zaborav, nego zato što ima nešto kvalitetno za reći. Radi se o miš-mašu svega i svačega, ali uglavnom američkog pop rock mainstreama koji je ižvakan već bezbroj puta na tisuću različitih načina. Thomas pliva između zvuka po kojem je bio prepoznatljiv Matchbox Twenty (Ali daleko da ima moćnih hitova poput 'Push', 'Long Day', ili '3 A.M.'), zatim mlačne verzije nečega što Dave Matthews Band rade danas, i onoga što su Genesis radili u davnoj prošlosti.
'Cradlesong' ne bi bio zanimljiv ni da je nastao prije nego što se Matchbox Twenty pojavio, dapače da je bend tako ljigavo zvučao u svojim počecima ne bi mu se nikad dogodilo da proda preko 45 milijuna nosača zvuka.
Thomas treće mjesto 'Cradlesonga' po prodaji u prvom tjednu na američkoj listi može objasniti isključivo inercijom svojeg minulog rada, a nikako sadašnjim kreativnim ishodom. Zanatski je album solidno složen, ali je osjetan nedostatak pjevačke strasti glavnog aktera čak i u 'udarnim' singlovima 'Her Diamonds' i 'Someday' koji posjeduju onaj klasični potencijal i atribute američkog radijskog hita.
Opći dojam je da Rob Thomas ne posjeduje lucidnost i kvalitetu jednog Davea Matthewsa, a također ni hrabrost Chrisa Cornella da spali sve mostove iza sebe, već u ulozi istošenog šlager pjevača tabori pod paučinom sjćanja na neka stara bolja vremena.
Da 'Cradlesong' potpisuje neki nadobudni klinac željan slave ocjena bi bila puno veća zbog prezentirane količine znanja i iskustva, no obzirom na to što je Rob Thomas znao pružiti u prošlosti, radi se o albumu koji je blijeda sjena svega što je do sada napravio.
Rhythms Del Mundo 'Classics' – Ocjena: 8/10
(Universal Music, 2009.)
Rhythms Del Mundo je već postao trade mark kvalitetne suradnje zapadnih glazbenika i pripadnika afro cubane, a naravno tu je i humanitarno-ekološki prosvijetljeni angažman koji kao magnet privlači najjača imena sa scene. Tako da čak i drogom razvaljena Amy Winehouse za koju se uvriježilo mišljenje kako više nije u stanju snimiti album, uspješno propjeva u ovakvim prigodama i zlobnicima nakratko začepi usta i fanovima na isto toliko vreman pruži nadu za plodnu (diskografsku) budućnost.
No osim već spomenute Amy, društvo je uistinu zvjezdano: The Killers, Jack Johnson, Keane, The Zutons, Editors, KT Tunstall, Cat Power, Kaiser Chiefs, The Kooks, Fall Out Boy pa čak i veterani poput The Rolling Stonesa i Erosa Ramazzottija. Osim potonja dva izvođača koji izvode svoje pjesme u kubanskoj maniri, svi ostali su se odlučili na interpretaciju opće poznatih klasika.
The Kilersima kao modernim prvacima mainstreama 'Hotel California' Eaglesa leži odlično, sanjivi Jack Johnson se iznenađujuće dobro snašao u Lennonovoj 'Imagine', mračnim Editorsima pak dobro pristaje spleen Reedove 'Walk On The Wild Side'. Najugodnije iznenađenje preiredio je Tom Chaplin iz grupe Keane, on je izvedbom 'Under Pressure' Queena doslovce oživio rojalističku glamuroznost Freddieja Mercuryja. Cat Power je pak sa 'Satisfaction' puno više uvjerljiva nego Stonesi sa svojim već pomalo zaboravljenim klasikom 'Under The Boardwalk'.
Sve zvijezde prati mnogočlani orkestar The Rhythms Del Mundo koji se poput kameleona odlično prilagodio svakome od velikih imena i kojima je pruženo dovoljno prostora za efektnu interpretaciju. Jednostavno, kompilacija s kojom se ne može promašiti, odnosno nešto što se uistinu lako uklapa u fonoteku iznimno širokog kruga slušatelja jer je kvalitetno, poznato i tisuću puta do sada isprobano, ali opet interpretirano na način koji se do sada nisu mogao čuti navedeni rock klasici.
Tu još treba dodati i to da najmanje dvije britanske funte od svakog prodanog projekta ide u APE projekt (Artists Project Earth), odnosno u fond za sprječavanje klimatskih promjena i pomoć stradalima u prirodnim katastrofama. No bez obzira na aktivizam, 'Rhythms Del Mundo' uistinu je kvalitetan uradak. Nemoguća je situacija da se zbog humanitarnog senzibiliteta konzument kojim slučajem osjeti prevarenim, dapače glazbeni ugođaj može mu jedino podići raspoloženje.
Prijašnje recenzije: Skandinavska porcija metala: Europe i Stratovarius