Kawasaki 3P 'Idu Bugari', Ocjena: 6/10
(Dancing Bear, 2009.)
Deset godina Kawasakiju je trebalo da dođe do prvijenca, a samo šest do drugog albuma. Bit će da je CD 'Idu Bugari' baš zbog te žurbe i izgubio dosta od šarma koji je krasio njihov debitantski uradak. Još uvijek je kod Kawasaki 3P-a prisutno dovoljno adrenalina, vica i punkerskog žara, no 'Bugari' su, sa svojih 16 pjesama, kudikamo zamorniji materijal od ploče koja je 2003. iznjedrila hitove poput 'Antonije', 'Čik u oko', 'Kak' si? Pa tak...' i druge. Kad se odvrti zadnja 'K3P - Ringišpil', imate osjećaj da ste cijeloga dana nosili vreću krumpira na deseti kat i spuštali je nazad.
A početak je sasvim obećavajući. Punkerska ska himna 'Puta Madre', koja je bila jedini i logični odabir za prvi singl, proparat će vam uši i lansirati iz fotelje. Prepoznatljivi izopaćeni šarm Kawasakija razgolićuje se u punom sjaju, a stihovi poput 'Prazan stan, divan dan, još mi fali Boško Balaban', postaju neodoljivi već na prvo slušanje. Tomfin promuknuti vokal i Vidukina gitaristička neumjerenost učinili su da uvodna stvar ima snagu 'Snifa san glu', jedne od nezaboravnih s prvog albuma.
Suludi stihovi i jedno pitanje od milijun kuna čekaju i u odličnoj 'Ni da ni ne', a 'lucidno ludilo' nastavlja se i u 'Mati Parlovu', uspjeloj odi boksačkom šampionu, koji su u svijetu K3P-a priprema za još jedan antologijski meč.
'Mali medo' s prve ploče na 'Idu Bugari' dobio je čak tri životinjska nasljednika. To su redom 'Zec' (upečatljiv izravni nastavak 'Malog mede'), zatim 'Sob' (koji nažalost ima snagu samo jednokratnog vica) i pomalo besmislena 'Riba'.
Negdje na pola albuma kreće 'Niskarastaman', na mjestu gdje početna euforija počinje, bez vidljivog razloga, naglo opadati. Ni 'Fantom', ni 'Mupov-ska', kao niti 'K3P - Ringišpil' ili nekoliko nastavaka poskočice 'Idu Bugari', ne uspijevaju vratiti album na početni uzbudljivi brzi start, već se sve neumitno pretvara u zamorni maraton. U drugoj polovici 'Bugara' odskače jedino 'Anđelko', nova pjesma posvećena homoseksualcima, koja se izravno naslanja na njihov stari hit 'Feget'. Radi se o obradi Stevieja Wondera, kojom K3P dokazuju da su životinjsko carstvo i homo-zajednica light-motivi i vječna inspiracija grupe koja će ove godine sasvim sigurno imati podosta urnebesnih promotivnih live nastupa. No, album 'Idu Bugari', nažalost, negdje je usput uspio izgubiti svoju uzbudljivost.
Static-X 'Cult of Static', Ocjena: 4/10
(Reprise Records / Dancing Bear, 2009.)
Najveći neprijatelj poštenja, uvjerljivosti i relevantnosti u glazbi, osim novca, svakako je ego. Nepoznato je kakvo je stanje na tekućem računu Waynea Statica, lidera grupe Static-X, no ego mu je poveći. Ne samo da je grupu, koju je osnovao 1994. godine, nazvao po sebi, već je svoje prezime uspio uvaliti i u naslov šestog po redu albuma ove američke industrial metal skupine.
No, ono što možda najviše 'bode u uši', jest koliko Wayne Static voli svoj vlastiti glas. Rijetkost je čuti, pogotovo u teškometalnoj glazbi kakvu njeguje Static-X, da se pjevač toliko divi samome sebi i svojim vokalnim mogućnostima, koje su, ruku na srce, sasvim prosjećni. Stoga nije ni čudo da je Wayne na ovom albumu ugostio Davea Mustainea, samoljubivog frontmena legendarnog Megadetha, koji je ipak kudikamo talentiraniji od glavnog junaka ove priče.
Na albumu 'Cult of Static', kojeg čine glazbenici koji većinom neprestalno odlaze i vraćaju se u Static-X, nalazi se jedanaest pjesama, koje su čak i za industrial metal presterilne. Forsirani Wayneov trash-vokal ne ulijeva osjećaj iskrenosti, već se sve skupa doima poput proračunatog i umjetno stvorenog glazbenog proizvoda, koji kod američke publike, koja je godinama bombardirana nu metal grupama sumnjive kvalitete, sasvm sigurno ima dostatan broj obožavatelja.
Svi mogući klišeji industrial i nu metala na okupu su već u uvodnoj 'Lunatic'. Wayne Static inzistira na pomalo zaboravljenom hard core zvuku bubnja, koji se i Metallici na 'Death Magnetic' umalo obio o glavu. Upravo su James Hetfield i ekipa ponajveći izvor inspiracije dečkima iz Static-X-a (posebno vidljivo u 'Z28'), dok bi Wayne Static najradije bio u narodu upamćen kao jedini legitimni nasljednik Maxa Cavalere. No, u kolektivnom bi sjećanju prije mogao ostati kao lopov - naime, u pjesmi 'Terminal' bezočno je pokrao riff iz AC/DC-jeve 'Hells Bells'.
Tekstovi Static-X-a također pokušavaju slijediti ono što se u metalu nekada smatralo prvim korakom ka uspjehu. 'Teške' i 'komplicirane' riječi, na kojima je rana Metallica izgradila karijeru, trebale bi podebljati mračnu atmosferu kakvu gradi Static-X, no i s takvim riječima treba znati, a ne ih bez veze naslagivati. Kolika je želja Waynea Statica da i po terminologiji bude 'pravovjerni' heavy metal bend, pokazuju i pretenciozni naslovi pjesama, poput 'Isolaytore', 'Nocturnally' ili 'Grind 2 Halt'.
Da stvar bude još gora, Wayne je na vokalno gostovanje pozvao i svoju suprugu Teru Wray Static i pjesmu na kojoj je pjevala nazvao po njoj - 'Tera-Fied'. No, da ne budemo do kraja zločesti, valja priznati Wayneu da se tragovi njegove koliko-tolike talentiranosti mogu nazrijeti u pjesmama 'Stingwray' (ovdje je u naslov uspio uvaliti i prezime svoje supruge!) te 'Skinned'.
Mildreds 'Život u ušima', Ocjena: 7/10
(Aquarius Records, 2009.)
Kad je hrvatsko tržište, prije nekoliko godina, tresao trend obrađivanja poznatih domaćih pop i rock pjesama, hrvatsko-slovenski bend Mildreds objavio je album prijenac 'Brisači prašine', na kojemu su se našle naši najveći šlager-hitovi, kao i poneki pop pjesmuljci, poput uspješnica Frane Lasića, ali i beogradskih Idola. Sladunjave jazzy izvedbe 'Ulice jorgovana', 'Zagrljenih' ili Arsenove 'Kud plovi ovaj brod', nisu polučile preveliki komercijalni uspjeh, ali svatko tko se domogao tog CD-a, smatrao ga je simpatičnim ljetnim albumom za vožnju po autoputu do mora.
Cilj je bio donekle postignut, grupa je uspjela stvoriti ime kod određenog dijela publike te je došlo vrijeme za autorski metarijal. Ovoga puta, ljeto je završilo, a Mildreds nam je isporučio ranu jesen. 'Život u ušima' je hermetičan, nenametljiv i opuštajući album, u akustičnom ozračju koje priziva hotelske terase od prije četrdesetak godina. Već na prvo slušanje, jasno je da se radi o albumu koji su vrsni glazbenici, predvođeni bubnjarem Krunoslavom Levačićem, snimili iz vlastitog gušta, ne mareći previše koliko će radijskih urednika zagristi za neki od singlova s ploče.
Od 'Jednog dana', preko svih ostalih dvanaest numera albuma, autori su ispleli slike iz vlastitih svjetova, bez imalo želje da zazvuče 'preoziljno'. Zato je s potpunim pravom ovaj album u javnosti predstavljen kao antistres poizvod, idealan za meditaciju. No, nemojte pomisliti da se radi u klasičnoj akustičnoj 'uspavanki'. U to će vas razuvjeriti 'Muzika', kao i 'Dođi' i 'Novi san', pjesme koje pomalo i izlaze iz pop-obrazaca kakvog su sami sebi nametnuli članovi benda.
Albumom dominira topao, optimističan vokal Astrid Kuljanić, idealan za umjerenu nadu u bolje sutra, kakvu između redaka nudi album 'Život u ušima'. Kantautorski štih ploče možda se najbolje ocrtava u 'Žutom balonu', a intimnost kojoj Mildreds upadljivo teži, svoj je vrhunac doživjela u 'Za dragu tebe'.
Nakon svega što čujete na ovom neopterećenom i znalački odsviranom album, odjavna skladna 'Pazite!' dođe kao šok, pozitivan ili negativan - to ipak ovisi o percepciji i očekivanjima potencijalnih slušatelja.
Prijašnje recenzije: Peter Doherty, Lily Allen i Bob Dylan