Johnny Cash 'American VI: Ain't No Grave' – Ocjena: 10/10
(American Recordings / Universal Music, 2010.)
Posljednje poglavlje diskografskog opusa koji je Johnny Cash snimio za American Recordings s producentom Rickom Rubinom, impresivno je unatoč kratkoj minutaži. Po izboru pjesama radi se o jednom od najboljih oproštaja glazbenika, ne samo od publike, već od svijeta.
'Ain't No Grave' zvuči kao duga ispovijest u kojoj se Cash kroz poeziju drugih autora uspjeva u potpunosti izraziti. Minimalistički pristup u svemu ustvari je gigantski znak njegove veličine. Album je izdan tri dana prije Cashovog 78. rođendana, da ga je kojim slučajem doživio.
Općenito su svi albumi koje je radio u sessionima s Rubinom automatski prepoznati kao nešto najvrijednije u modernoj glazbi općenito, ali se do nedavno nije moglo naslutiti kako će zvučati album koji će predstavljati sveobuhvatni zaključak i epilog suradnje i naravno karijere.
Za razliku od najtamnije do sada obojanog prethodnog 'A Hundred Highways', 'Aint' No Grave' nije toliko duboko začahuren u nocturno ozračje koje izjeda starca. Ovog puta smrt je bila prihvaćena kao neminovna i u toj bonaci duše stvoren je 'Ain't No Grave' u kojem više nije bilo vremena za neodgovorena pitanja i patnju, već isključivo za utjehu, misao i mudrost.
Uvodni gospel 'Ain't No Grave' Claude Ely uz zveket lanaca gađa u srž, a srsi prolaze kad iz Cashovih usta izađe zaključak kako za njega nema groba. 'Redemption Day' Sheryl Crowe odličan je osvrt na svijet koji nas okružuje, a Johnny ne propušta još jednom uputiti kritiku licemjerju onih koji se vole hvaliti time da upravljaju svijetom, dok malog čovjeka poziva na neposluh. Ekologije se pak dotaknuo u 'Cool Water' Boba Nolana, pjesme iz 1936. koja je tada proslavila grupu The Sons Of The Pioneers.
Ostatak materijala intimnijeg je karaktera, što je ujedno dobar omjer, jer iako je mogao, Cash nije zauzeo pozu propovjednika. 'For The Good Times' Krisa kristoffersona i 'Can't Help but Wonder Where I'm Bound’ Toma Paxtona nisu mogle bolje ispasti. Glazbenim žargonom rečeno: sjele su na pravo mjesto i na pravi način.
Završetak albuma predstavlja poseban segment za divljenje. Pretposljednja ‘Last Night I Had the Strangest Dream’ Eda McCurdyja najlakše je okarakterizirati kao ponovno redefinirani ‘Imagine’ Johna Lennona, iako je McCurdy svoju pjesmu napisao davne 1950. godine, današnjim generacijama Lennonovo maštanje o miru u svijetu je poznatije.
Album zatvara ‘Aloha Oe’ (Queen Lili'uokalani), havajska pjesma nastala 1877. godine koju je i Elvis prepjevao 1961. godine. Čisto zbog razumijevanja prave težine posljednje pjesme potrebno je dotaknuti se religije i mita havajske kulture prije dolaska glasovitog kapetana Jamesa Cooka. U havajskoj povijesti postojao je karizmatični i hiroviti kralj Lono, čiji podvizi su se generacijama prepričavali s koljena na koljeno, tako da je vremenom postao nešto kao polu božanstvo.
Lonova smrt također je ušla u legendu, jer je pred kraj svoje vladavine potpuno razočaran svojim podanicima, otputovao brodom i zauvijek nestao na horizontu. Kasnije je ispalo da je za Cookov instant uspijeh pokoravanja havajskih domorodaca zaslužna legenda o Lonu, jer su upravo njega doživljavali kao kralja koji se vratio kako bi oprostio svom narodu.
Nakon ove digresije, prilično je jasno da se s Cashovim ‘odlaskom’ mogu povući neke paralele, stoga ‘Aloha Oe’, najpoznatija havajska pjesma za ispraćaj ‘njih’ nije slučajno na mjestu na kojem je. Još jednom se može zaželjeti mirno more i povoljni vjetrovi legendi koja je uvijek znala glazbom pružiti utjehu onima koje je život odveo prema neplaniranim ponorima. Veličina poput Casha uistinu ne umre.
David Gray 'Draw The Line' – Ocjena: 7/10
(IHT Records / Universal Music, 2009.)
Obično je objavljivanje 'Greatest Hits' albuma trenutak kada glazbenik podvlači crtu i otvara prostora za novo poglavlje. David Gray je to učinio 2007. godine objavljivanjem svojih najboljih hitova i završetkom suradnje sa dugogodišnjim suradnicima, a u prvome redu s Craigom McCluneom.
Diskografska pauza je trajala četiri godine od posljednjeg studijskog albuma’ Life In Slow Motion’. Autoru ovih redaka, koji je posebno fokusiran na red britanskog kantautora trebalo je prilično vremena za proniknuti u ‘Draw The Line’ i svariti ga na pravi način. Ako se gleda unazad, David Gray je doslovce promijenio položaj kantautora na sadašnjoj britanskoj sceni i od marginalca pod nezavisnom etiketom postao jedan od glavnih nositelja mainstreama.
‘Life In Slow Motion’ bio je potvrda toga, ali Gray nije osoba koja voli igrati na sigurnu kartu, jer je već jednom namjerno i uspješno prekinuo komercijalni niz vlastitog opusa nakon albuma ‘White Ladder’ koji ga je lansirao u orbitu 1998. godine. Nakon toga je B-sides pristupom i albumom ‘Lost Songs 95-98’ i narednim intimističkim ‘A New Day At Midnight’ skoro pao u zaborav, no zadržao je svoju osobnost i intergitet, a čestim koncertnim djelovanjem je stvorio čvrstu vezu s publikom.
Stoga je bilo za očekivati da će ‘Draw The Line’ biti preokret u odnosu na 'Life In Slow Motion', no na prvo slušanje se nije tako činilo. Bliskost u ozračju s ‘Life In Slow Motion’ je očita, pa se činilo kako je ovog puta težio istoj formuli, ali s drugim bendom iza sebe. Čak ni uvodna ‘Fugitive’ na prvu loptu nije sjela na način kako se to od Davida moglo očekivati. Da ne bude zabune, on sam je podignuo letvicu kvalitete na visoki nivo, a još ako se uzme u obzir da je izvrstan pjevač upečatljive boje glasa i dokazani kantautor, ovdje nije riječ o tome vrijedi li uopće ‘Draw The Line’ već je li David uspio nadmašiti sebe.
No i nakon višemjesečnog prežvakavanja albuma prvi dojam se nije pretjerano promijenio. Radi se o uratku na kojem je kantautor dao više prostora bendu u kreiranju zvuka kojem se on priklonio kao pjevač. Time se više približio rocku. Pop pristup je više-manje potisnut. Aranžmani pojedinih pjesama posjeduju zeppelinovski mantrički pristup, no nije se išlo do kraja, a upravo je to možda najveći problem što je ‘Draw The Line’ ostao u procjepu između uspješne prošlosti i stremljenju ka novim horizontima.
Teško se naviknuti na neodlučnog Davida Graya, jer do sada nije odavao takvu sliku o sebi. ‘Draw The Line’ ne posjeduje popističku pitkost albuma ‘White Ladder’ i ‘Life In Slow Motion’, ali ni protestnu grubost u usporedbi s debijem ‘A Century Ends’ na kojem je Gray u mnogočemu podsjećao na mladog Boba Dylana.
Čak ni gostovanje Annie Lennox i Jolie Holland (potonja je pjevala umjesto predviđene Dolly Parton, koja je odbila sudjelovati uz obrazloženje da ima previše obveza), nije previše pomoglo. Crta je podvučena, ali nesigurno.
My Buddy Moose 'Wonderful Feeling Of Emptiness' – Ocjena: 8/10
(Dancing Bear, 2010.)
Riječki rokeri My Buddy Moose su prije četiri godine objavili istoimeni debi album kojim su više dokazali da i domaći glazbenici mogu sigurno zaplivati u vodama americane, nego što je to imalo širi odjek kod publike. No grupa se ubrzo dokazala kao adrenalinska koncertna atrakcija koja u klupskim uvjetima djeluje savršeno. Bar je tako bilo na već odavnom kultnom koncertu u zagrebačkom KSET-u koji je i dan danas u sjećanju svih koji su ga pohodili.
Za bend koji djeluje na engleskom jeziku u Hrvatskoj ispuniti klub te veličine se do sada pokazao kao maksimum popularnosti, no i to je bolje nego biti loš bend na hrvatskom jeziku koji ne može ni to. Svjesni su toga članovi grupe My Buddy Moose, stoga je pohvalno što su ostali vjerni sebi i filmu u svojim glavama, a to je da su oni ovdje zbog rock n' rolla, i to dobrog rock n' rolla, i što se ne opterećuju time hoće li svojom glazbom otići dalje od Šentilja.
'Wonderful Feeling Of Emptiness' stoga se može gledati kao punokrvni nasljednik prvijenca. Na albumu gostuju i dva ugledna strana glazbenika Chris Eckman i Howe Gelb, ali to nije jedina vrijednost i eventualni razlog za odabir ovog albuma od strane slušatelja. Ali opet je to solidan marker za prepoznavanje izričaja, jer živimo u vremenu kad smo zbog preopterećenja informacijama često u situaciji na brzinu procijeniti knjigu po koricama.
Nakon tople i ugodne country rock vožnje koju pruža uvodna 'Finally', slijedi izuzetno kvalitetna i katarzična 'Somethong To Cry About'. Pravi otkivak stare škole rocka s refrenom koji dolazi kao više nego ugodno iznenađenje i u tom trenutku postaje u potpunosti jasno da se radi o autonomnom autorskom bendu, a ne pukim prerađivačima stila i trenda.
My Buddy Moose ovaj put su više otvoreni prema zvuku 60-ih i 70-ih. Već sljedeća 'Alone' zvuči kao solidni križanac ranih Stonesa, Stoogesa i New York Doolsa, a sa 'Scary Feeling' se dotiču i stila The Animalsa.
'Morning' i 'Tonight' malo razblažuju jaku autorsku koncentraciju s početka. Solidne su, ali se po ničemu posebno ne ističu, stoga 'Drunk' dolazi u pravom trenutku, jer može rame uz rame stajati s 'Something To Cry About'.
'Dance' je dobar podsjetnik na southern punk rock izričaj domaćih bendova skraja 80ih poput Messerschmitta i ranih Majki. My Buddy Moose su time ubrzali tempo i podebljali gitarsku distorziju, što je dobar potez za drugu polovicu albuma. Efekt 'A sada nešto potpuno drukčije' postižu s 'Las Nubes Peligrosas' – siesta zezalicom na španjolskom jeziku, što je opet dobra priprema terena da se naslovna 'Wonderful Feelings' otvori pravo u lice.
Album nakon još jedne uspješne 'žestice' 'When I Say', zatvara 'I Don't Care' – balada na tragu Lou Reeda, koja nije ispala baš najbolje isključivo zbog nedovoljno definirane pjevačke dionice. Dobra ideja, ali trapava izvedba. No i to ima određenog šarma, stoga neće pretjerano utjecati na ocjenu, jer My Buddy Moose ima daleko više pozitivnih, nego negativnih trenutaka, a pored toga sve diše kao čvrsta cjelina.
Prijašnje recenzije: Gretta, Ludin i The Bambi Molesters