Jimi Hendrix ‘Valleys Of Neptune’ – Ocjena: 10/10
(Sony / Menart, 2010.)
Kako i dolikuje jednoj legendi, Jimi Hendrix je glazbenik s do sada najviše objavljenjih piratskih snimki njegovih nastupa, popularno zvanih bootlega. Naravno sve su objavljene nakon njegove smrti, a jedan od problema je što je izuzetno veliki broj materijala neautentičan, odnosno lažan. Stoga je vijest da je pronađeno preko 60 minuta sessiona koji je snimljen tijekom četiri mjeseca davne 1969. godine bilo nešto što se uistinu trebalo uzeti sa zadrškom.
U takvoj situaciji naljepnica na naslovnici albuma ‘Valleys Of Neputne’ na kojoj piše kako se radi o materijalu koji je 'blagoslovila' Hendrixova obitelj bi trebalo biti nešto poput vodenog žiga, ili nekog drugog sigurnosnog sistema koji potvrđuju da se radi o izvornom materijalu, na kojem je čak i jedna do sada nikada objavljena pjesma.
Originalne snimke nastale su u sastavu grupe The Jimi Hendrix Experience, odnosno kada je Jimi po prvi put zasvirao s basistom Williamom ‘Billyjem’ Coxom. Radi se o periodu prije izdavanja albuma ‘Electric Ladyland’, a zanimljivo je da je sessione snimao sam Hendrix.
Uskoro će se obilježavati 40 godina od smrti ovog velikana rocka, a o tome koliko je njegov izričaj bio svevremenski se jako dobro može osjetiti iz ‘Valleys Of Neptune’.
Već uvodna ‘Stone Free’ u nešto izmjenjenim aranžmanima zvuči svježe, ili bolje rečeno magijski opojno kako je glazba Jimijevog trija zvučala i krajem 60-ih godina prošlog stoljeća. Naredna i do sada nikada diskografski eksploatirana ‘Valleys Of Neptune’ je nebrušeni biser – pjesma u nastajanju koju je Hendrix ostavio po strani, jer za njegove visoke standarde nije imala ‘ono nešto’. S današnjeg aspekta pjesma ‘Valleys Of Neptune’ prava je razglednica s Neptuna koja je do nas putovala više od četrdeset godina i koja je sa sobom donijela zračak arome nekih doavno minulih vremena.
Ono što slijedi nakon naslovne pjesme je organski mojo benda u svojem iskonskom i svakako reprezentativnom obliku. ‘Bleeding Heart, ‘Hear My Train A Comin’, ‘Mr. Bad Luck’, ‘Sunshine Of Your Love’, ‘Lover Man’, ‘Ships Passing Through The Night’, ‘Fire’, ‘Red House’, ‘Lullaby For The Summer’ i ‘Crying Blue Rain’ prirodno se nadovezuju jedna na drugu.
Snimka je oslobođena nasnimavanja, no iako se u današnje vrijeme to može činiti kao materijal s nedovoljno jako prezentiranom informacijom, to nije tako. ‘Valleys Of Neptune’ je upravo u svojoj nepatvorenosti u mnoštvu drugih glazbenih izdanja poput predivne i nenašminkane ljepotice koja se izdvaja iz gomile 'kolegica' upravo zbog toga što nema šminke, botoksa, silikona i pitajboga čega sve ne za vješto kozmetičko prikrivanja nedostataka.
Desetljeća nakupljanja paučine i prašine na ovim snimkama učinile su ih nevjerojatno svježima. Jimi Hendrix je i iz groba u stanju održati lekciju iz rock n’ rolla. Najveća vrijednost 'Valleys Of Neptune' je što plastično dočarava definiciju da je nesputanost duše prvo načelo svake genijalnosti, a potom i virtuoznosti.
Dame Shirley Bassey 'The Performance' – Ocjena 8/10
(Geffen / Universal Music, 2009.)
Najpoznatija po vječitim evergrinima koje je otpjevala za filmove o Jamesu Bondu, dapače najviše njih među svim pjevačima, izvedba Dame Shirley Bassey bi se najbolje mogla okarakterizirati riječima 'Dijamanti su vječni'. Upravo ova sedamdeset trogodišnja pjevačica koja je 1971. otpjevala hit 'Diamonds Are Forever' za istoimeni film o agentu 007 i dalje drži izrazito visoke vokalne standarde. Njen glas je moćan kao da je kojim slučajem dvadeset godina mlađa.
Ona spada u onu staru generaciju pjevača koji to uistinu i jesu bez ikakve kozmetike glazbene industrije, dapače zahvaljujući pjevačima njenog kalibra je i izgrađena zabavna industrija kakvu danas poznajemo.
'The Performance' nije nikakav povratak pjevačice nakon dugo vremena, već samo još jedan album u nizu u karijeri koja je neprekinuta od 1957. godine. Dame Shirley Bassey se na 'Performance' suvereno šeće kroz stilove (koje su joj nametnule mlađe kolege), od moćnih orkestracija poput uvodne 'Almost There', koje svojim snažnim glasom bez problema nadglasava, zatim soula i pop jazza, do modernih pop izričaja, umjerene elektronike (kako i dolikuje jednoj dami), kao i primjesa latino ritmova.
Ovakve rođene pjevačice obično imaju najviše problema sa onima koji im pišu pjesme, jer genijalnost mora biti obostrana. No na 'The Performance' se i po tom pitanju okupila genijalna ekipa, a među njima i pripadnici mlađih skladatelja koji su pridonijeli svježini u pristupu, čak i kad se sve na prvo slušanje čini 'klasičnim'.
Tu su se tako među ostalima našli i Manic Street Preachers, Rufus Wainwright, Tom Baxter, Richard Hawley, KT Tunstall i Nick Hodgson iz grupe Kaiser Chiefs.
U tako teškoj konkurenciji kvalitetnog društva potpisnik ovih redova je svoje favorite pronašao u 'I Love You Now' Nicka Hodgsona, 'Girl From Tiger Bay' Manic Street Preachersa, 'Apartment' Rufusa Wainwrighta i 'Almost There' Toma Baxtera. No i tu je samo riječ o nijansama i naravno ukusima. 'The Performance' je visoko kvalitetni umjetnički spoj mladih i talentiranih obožavatelja i jedne uistinu neponovljive pjevačke dive.
Editors 'In This Light And On This Evening' – Ocjena: 8/10
(Pias Recordings / Menart, 2009.)
Treći album najboljeg novog britanskog benda nakon Arctic Monkeysa po The Mail On Sunday novinama donio je solidne pomake u zvuku. I to prema mračnom post punk izričaju po uzoru na Joy Division, ali u kombinaciji sa synthesizerom koji pak podsjeća na Depeche Mode, no puno žešće i distorziranije.
Za taj pomak je pored benda svakako zaslužan i mag mračnog ozračja producent Mark 'Flood' Ellis koji je poznat po radu s već spomenutim Depeche Mode, ali i U2, Nick Cave and the Bad Seeds, Nine Inch Nails, The Jesus And Mary Chain, The Smashing Pumpkins, The Sound, Erasure, Curve, Nitzer Ebb, The Killers, Sigur Rós i PJ Harvey.
'In This Ligjht And On This Evening' zvuči kao da su se obožavatelji svih gore navedenih izvođača okupili i od te kakofonije zvukova i stilova odlučili napraviti dostojni hommage projekt, prije svega zvuku 80-ih. Dakle pravi 'urednički posao'.
Koliko god se na prvu loptu sve to čini kao sigurni zicer, toliko je sa svakim novim preslušavanjem jasno da je u pitanju pravi hod po rubu. Jer napraviti album koji u sebi sažima fine niti svih razdoblja post punka, elektro popa i na kraju krajevu filmske glazbe kultnih SF ostvarenja poput 'Terminatora' i 'Blade Runnera', a pri tome ne ispasti prozirni sakupljač jeftinih poena uistinu nije šala. Čak je i dužina trajanja albuma prilagođena limitima nekadašnjih vinila na približno 40 minuta glazbe.
Album otvara istoimena 'In This Light And On This Evening',ujedno i najkompleksnija pjesma i prvi 'amandman' promijenjenog zvuka The Editorsa. Naredna 'Bricks And Mortar' je zbog sličnosti sintetičkog zvuka pravi klon instrumentalne teme iz prvog 'Terminatora', naravno obojen mračnim glasom Toma Smitha.
Ako je netko od starih fanova i tu imao dvojbe u duboke korijenske promjena grupe, s pjesmom 'Papillon' ih više nije imao. 'Papillon' je naklon starom Depeche Mode, dok je još njegovao čisti sintetički zvuk. Što se tiče Editorsa, radi se o prvoj izrazito plesnoj pjesmi na albumu. 'You Don't Know Love' počinje kao hermetična balada, ali raspoloženje ubrzo postaje himnično, a jednako uspješna formula ponovljena je i u sljedećoj 'The Big Exit'.
Apokaliptični hladni zvuk prevladava i u prvom baladnom bloku na albumu u 'The Boxer' i 'Like Treasure'. Ujedno to je autorski i najjači dio što se tiče osobne karte i prepoznatljivosti benda u novom zvučnom okruženju, a nadovezuje se i na posljednju 'Walk The Fleet Road'.
Ono oko čega nema sumnje je da će ovaj album bez problema privući publiku okrenutu darku i gothicu. Ono što budi sumnju jest hoće li Editors nastaviti u tom smjeru, ili će ući u neke 'kameleonske' varijante. No ne može se poreći da je 'In This Light And On This Evening' duboki i kvalitetan naklon zvuku i glazbenim elektro-pionirima 80-ih.
Prijašnje recenzije: Gibonni, Gamma Ray i Lou Barlow