Gretta 'Vidim što vidim', Ocjena: 7/10
(Aquarius Records, 2010)
Zagrebački sastav Gretta, rock 'dječica' ponikla u inkubatoru agencije Spona, koja s 'braćom' iz Gatuza, Dosh Leeja, Voodoo Lizardsa i drugima vrijedno pokušavaju sagraditi nešto što bi se trebalo nazvati nova hrvatska rock scena, dogurali su do drugog albuma. Sirovo, žestoko i buntovnički, pojmovi su kojima bi se ukratko mogao opisati CD 'Vidim što vidim'. Naravno, stvari nisu baš tako jednostavne.
S napomenom da nismo sigurni hoće li to članovi Grette shvatiti kao kompliment ili uvredu, no 'Vidim što vidim' instrumentalno i lirski zvuči poput posvete virovitičkoj grupi Vatra. Najočitiji primjeri za to su definitivno bučni poziv na neposluh 'Gubim sjaj', adrenalinski rock and roll komad 'Kako sada da ti kažem' te vrlo dobra 'Biti sam'. Isto tako, kroz čitav album proteže se 'okus' EKV-a, nedvojbenih Vatrinih uzora, koji se najbolje osjeća u odličnoj 'Svaka čast' i ništa manje prihvatljivoj 'Sami protiv svih'.
Na tragu onoga što radi Gatuzo, i društvo iz Grette odlučilo se na sirovu, neuglađenu rock produkciju, koja polako postaje znak prepoznavanja mlade alternativne scene u Hrvatskoj. Među tako postavljenim standardima, Gretta funkcionira sasvim zadovoljavajuće, no što se lirske ekspresije tiče, tu još ima prostora za napredak. Drugi album ovog ambicioznog benda, naime, sadrži podosta ispraznih ljubavnih i buntovnih parola te dvije poluuspjele balade ('Mi smo najbolje' i 'Čudan san'). Iako u cjelini ne robuju rock and roll klišejima, Gretti je ostao još pokoji 'okov' kojeg bi se u budućnosti trebali riješiti.
S druge strane, njihov pjevač i gitarist Tomislav Čubek sam sebi ponekad zadaje malo previsoke vokalne ciljeve, kao da na trenutke na silu želi stići tamo gdje Damir Urban dolazi s lakoćom. Upravo 'urbanovski' nastrojena pjesma, odjavna 'Istine su laži', predstavlja najbolistaviji trenutak ovog albuma, tjerajući ga u psihodeličnu završnicu.
Ludin 'Iz ruke u ruku', Ocjena: 6/10
(Aquarius Records, 2010)
Proširivanje popisa druge generacije domaćih hip-hopera, nastalih nakon reperskog tornada Ede Maajke, nastavlja se debitantskim ostvarenjem 'Iz ruke u ruku', zagrebačkog MC-ja Ludina. Nakon hvaljenih izdanja Frenkieja i Kandžije, koji su se javnosti prikazali kao vrlo dobri učenici pionirske Blackout škole, Ludin korača sličnom stazom obrađujući teme koje su zadnjih godina postale nezabilaznim dijelom recentne hip-hop scene.
Nakon zahvale majci, Ludin se u 'Publici' klanja hip-hop izričaju, u 'Dignut ću ruke' uzaludno čeka bolje sutra, 'MC' govori o opasnostima velegrada, naklon svom gradu iznosi kroz 'E moj Zagrebe', kriminal na ulicama obrađuje se u 'Molitvi', a o traženju cura preko interneta Ludin pjeva u 'Ljubavi na žici'.
Ludin poseže i za komercijalnim kalupom američkog hip-hopa ('Hey'), a ne libi se ni R&B podloge u 'Old Skool'. Odnekud se na albumu pojavljuje i Neno Belan, čiji se vokal iz 'Vino noći' neočekivano dobro uklopio u rime pjesme 'Luda noć'. No, najbolji zgoditak na albumu Ludin je ostvario izmiješavši ritmove ponarodnjačenog popa i klasičnog hip-hopa u skladbi 'Da li ikad'.
Dojam je da, unatoč poprilično dobroj tehnici smišljanja i izgovaranja rima te pogođenim sampleovima, Ludinu ipak fali 'ono nešto'. Je li problem u njegovoj povremenoj nerazumljivosti ili pomalo neuvjerljivoj boji vokala, ne može se sa sigurnošću definirati. Sve u svemu, 'Iz ruke u ruku' pristojan je komad domaćeg hip-hopa, koji neće protresti scenu, ali će sigurno naći svoje poklonike.
The Bambi Molesters 'As the Dark Wave Swells', Ocjena: 9/10
(Dancing Bear, 2010)
Sisački Bambiji su nakon poduže stanke uzeli instrumente u ruke i stvorili nešto što su mnogi već unaprijed proglasili albumom godine.Po jedinstvenosti, vrhunskoj produkciji i specifičnom ugođaju 'As the Dark Wave Swells' to vjerojatnom i jest, pod uvjetom da ste skloni vožnji na usamljenim solažama i poletnoj ritam-sekciji, bez truke ispuštenog glasa.
Bambi Molestersi povukli su se sa scene u trenutku kada se oko njihovih inozemnih uspjeha i turneje s R.E.M.-om stvorio poveći (zasluženi) medijski hype, a rezultat novog scenskog ukazanja ispao je optimistično usmjeren, potpuno instrumentalan album, koji se zvukom odmakao od tipičnog surf-rock izričaja i atmosferom približio uratku 'For a Few Guitars More', producentskom side-projektu njihova gitariste Dalibora Pavičića iz 2002. godine.
Pojačani povremenom puhačkom i gudačkom sekcijom, Bambiji nisu težili hitu tipa 'Slayin' Beuty', već su napravili soundtrack koji će vam 'leći' bilo da jašete kroz preriju ka sumraku ili bježite autom u Meksiko. Sisački rokeri u svom novom buđenju nisu izgubili ni karakteristični osjećaj za 'težinu', pa su svoju mračnu stranu znalački uklopili u naslovnoj 'As the Dark Wave Swells' te u skladbi 'The Kiss-Off'.
Što se tiče najboljeg trenutka na albumu, to se svakim novim preslušavanjem mijenja, ovisno od toga pada li vani kiša, sija li sunce, spušta li se mrak ili ubijate lijene nedjeljne sate. Budući da ova recenzija nastaje u jutarnjim satima, odlučit ćemo se za umjereno brzu 'Point of No Return', iako je pogrešno ovaj album uzimati bilo kako drugačije osim kao cjelinu koja će vas bez velikih problema povesti na još jedno nezaboravno glazbeno putovanje.
Prijašnje recenzije: Kings Of Leon, HGM i Thirty Seconds To Mars