Goldfrapp 'Head First' – Ocjena: 6/10
(Mute Records / Dallas Records, 2010.)
Elektro duo se na svom petom albumu vratio vlastitim korijenima. Nakon sanjivog prethodnika 'Seventh Tree' iz 2008. godine ponovno se osjeća želja za osvajanjem plesnih podija. Dva su možebitna razloga tomu. Prvi je da se 'Seventh Tree' može posmatrati kao chill out zona za Alison Goldfrapp i Willa Gregoryja, nešto što su tog trenutka morali napraviti, ali što nije značilo i potpuno skretanje s početno zadanog glazbenog kursa.
A drugi je razlog što su možda sa 'Seventh Tree' pravovremeno osjetili da se nostalgija za osamdesetima bliži kraju i da se treba pripremiti za narednu dekadu, što se baš i nije dogodilo, jer su neki drugi izvođači poput muško-ženskog dvojca La Roux dokazali kako se još uvijek može biti svjež i zanimljiv publici i kritici unutar tog glazbenog polja.
Oslanjajući se na ovaj potonji razlog Goldfrapp je možda lako zbrojio dva plus dva. Dok su bili plesna atrakcija s prva tri albuma pljuštale se zvučne nagrade i nominacije poput Brit Awardsa i Grammyja. Sa 'Seventh Tree' su ih definitivno popušili kritičari, ali jedina nominacija dogodila se od strane specijaliziranog britanskog glazbenog mjesečnika Q. Trebalo se vratiti na stare pozicije, te je tim povodom nastao 'Head First'.
No rezultat je diskutabilan. Prvi singl 'Rocket' i ujedno prva pjesma na albumu pristojan je plesni broj, ali ništa spektakularnije od toga. Zbog naglašenih synthova koji podsjećaju na one iz pjesme 'Final Countdown' grupe Europe prevladava osjećaj banalnosti. Naredna 'Believer' koja je u Soft Cell maniri također ne nudi posebno uzbuđenje. 'Alive' u istom tempu je baštinjenje disco manirizma grupe Abba, naravno s puno siromašnijom vokalnom ekspresijom Alison Goldfrapp.
Nadu da će se nešto značajnije dogoditi na albumu donekle vraća 'Dreaming' koja je uronjena u zvuk ranog Depeche Modea. No nadu ubija još jedno polu uspješno hodanje u Abbinm cipelama i to u pjesmi 'Head First', po kojoj je album i dobio ime. Situaciju popravlja balada 'Hunt', no nakon toga 'Shiny And Warm' i 'I Wanna Life' podsjećaju na sve neinventivne elektronske trenutke osamdesetih koji niti smrde, niti mirišu. Pravi mali vremeplov u srž problema zbog kojeg su osamdesete doživjele zamor materijala prije dvadeset godina.
Još jedan ovakav album i Goldfrapp je teški zaborav, bar po pitanju nekakvog trendsettinga. Gaže na osnovu stare slave nisu uzete u obzir.
Boban i Marko Marković 'Devla – Blown Away To Dancefloor Heaven' – Ocjena: 5/10
(Piranha Music / Menart, 2009.)
Goran Bregović je i sudski dokazano mutan tip kad je u pitanju mažnjavanje tuđih pjesama. Pogotovo opusa i nasljeđa romske glazbe s Balkana koji nikada nije bio pošteno katalogiziran, pa i dan danas više-manje predstavlja zonu za 'slobodan lov' dok se 'lovinom' može bez većih posljedica skupljati lovorike zapadne Europe, a i šire.
No ne može se poreći da je Brega majstor po pitanju pakiranja spomenute lovine za konzumaciju po svim standardima; od izbora i produkcije do finalnog proizvoda. Da se mnogi ne bi pitali čemu ovakav uvod u recenziju novog albuma Bobana i Marka Markovića, trubačkih prvaka i senzacije uživo gdje god se pojavili, treba odmah prijeći na stvar.
Album 'Devla – Blown Away To Dancefloor Heaven' produkcijski je na razini demo uratka. Virtuozni trubački orkestar koji bez problema korespondira i s jazzom u određenim skladbama kao da snimljen u amaterskoj kućnoj radinosti. Frekvencijski raspon truba je izrazito siromašan. Bilo bi pogubno uopće ga usporediti sa zvučnom slikom koju na svojim albumima imaju Markovićeve rumunjske kolege iz orkestra Fanfare Ciocarlia. Najgora stvar je što je virtuozna trubačka izvedba nagrđena s jeftinom podlogom ritam mašine s izrazito siromašnom kvalitetom baze sampleova. U najmanju ruku kao da je orkestar svirao uz elektronsku pratnju demo ritma sa synthesizera kakvi se više ni djeci ne poklanjaju za rođendane.
Je li za takav pristup krivo neznanje, ili ignoriranje produkcije kao takve i na kraju krajevasamog slušateljevog uha, nije poznato. O tome da dotični orkestar slučajno nema sredstava za platiti ulazak u pristojni studio je bespredmetno i razmišljati. To mogu i od jednog koncertnog honorara.
O tome da su uvježbani i kompaktni se čuje i iz snimke. Pa i ako su štedljivi, mogli su sve snimiti u dva-tri dana, ali s producentom u kvalitetnom studiju, kako su to radili siromašni američki jazzeri tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća.
Uglavnom, štedjelo se tamo gdje se nije smjelo, a trubački orkestar koji je na glasu kao jedan od najboljih s ovih prostora sebi takav luksuz ne može i ne smije priuštiti, osim ako još uvijek nisu svjesni toga da su poznati i izvan oblasti Guče. Jer onda se ne bi dogodilo da ono što je inače usijani pakleni stroj na pozornici na audio snimci zvuči kao da je producent prije finalizacije pao na miks pult i nasumično poremetio potenciometre. Propuštena dobra prilika da se uistinu na pravi način odleti u 'nebo plesnog podija'.
Pet Shop Boys 'Pandemonium' – Ocjena: 9/10
(Parlophone / Dallas Records, 2010.)
Okolnosti su htjele da prošlogodišnji zagrebački koncert Pet Shop Boysa ne bude spektakl u mjeri u kojoj je to bilo predviđeno. Dogodilo se da je nastup koji je prvotno bio planiran za zagrebačku Arenu zbog nedovoljno prodanih ulaznica preseljen u dvoranu Dražen Petrović. Izravno je to bila posljedica gustog koncertnog kalendara za studeni unutar kojeg se recesijom pogođena zagrebačka publika već bila solidno istrošila, a Pet Shop Boys su nastupali pretposljednjeg dana u mjesecu, te je broj od predviđenih 15.000 duša na koncertu spao na realnih 5.000.
No i u takvim okolnostima su Neil Tennant i Chris Lowe uprizorili koncert za pamćenje za sve one koji su bili na njemu. Show je bio prilagođen manjem prostoru, ali uglavnom nije nedostajalo ništa što grupa na Pandemonimum turneji nije izvodila i pred drugom publikom i većim prostorima.
Naravno iznimka u toj priči je bio domaći teren, odnosno londonska O2 Arena u kojoj je Pet Shop Boys ipak trebao na doličan način proslaviti 25 godina uspješnog djelovanja na svjetskoj pop sceni.
DVD i CD izdanje 'Panademonimum' koncertni je zapis cijelog događaja. Zbog uobičajenih ograničenja formata na CD-u je 17, dok je na DVD-u 22 pjesme. Kao ekstra materijali ponuđene su još dvije izvedbe iz O2 Arene, 'MyGirl' i 'It Doesn't Often Snow At Christmas', zatim nastup s prošlogodišnjeg Brit Awardsa zajedno s Lady Gaga i Brandonom Flowersom, tri spota s posljednjeg studijskog albuma 'Yes', kao i audio komentari Pet Shop Boysa i Esa Devlina. Dakle i više nego dovoljno.
'Pandemonium' je drugi koncertni album u karijeri Pet Shop Boysa, no za razliku od prethodnog 'Concrete' iz 2006. godine na kojem je duo imao pojačanje od strane BBC-ijevog koncertnog orkestra, 'Pandemonium' je izdanje grupe u svom izvornom izdanju, koje je po izvedbi, zvuku i sinergiji s publikom istinski dokaz zašto su se ovi pioniri elektro popa održali na vrhu do današnjeg dana kada su postali klasika, uzor i niti vodilja mnogobrojnim glazbenim sljedbenicima. Kapa dolje za sve, a posebno za dobro raspoloženje koje doslovce pršti van iz ovog albuma.
Prijašnje recenzije: Erykah Badu, Dee Dee Bridgewater i Willie Nelson