Gatuzo '!', Ocjena: 7/10
(Dancing Bear, 2009)
Ekipa iskusnih entuzijasta okupljena u promotorskoj agenciji Spona prije gotovo tri godine pokrenula je inicijativu u kojoj se u to vrijeme mogla nazrijeti budućnost nejake domaće rock scene. Tada su se na nizu koncerata povezanih pod egidom 'Rock eksplozija' široj javnosti predstavile grupe Gatuzo, Gretta, Dosh Lee, Voodoo Lizards i mnogi drugi.
Iako su u međuvremenu varaždinski Voodoo Lizards postigli nemali uspjeh barem kod cijenjenih američkih producenata, domaća kritika i publika nekako su najveće nade polagale u Gatuzo, nesvakidašnji, glasan i neotesan rock bend iz Zagreba. Prema inovativnom sustavu White Stripesa, Gatuzo su u nemirni svijet rock muzike ušli kao dvojac. No, svi koji su imali prilike pogledati ovu grupu uživo, uvjerili su se da Šiljina gitara i Džekicin bubanj proizvode energije i buke kao dva benda zajedno.
Srećom, ništa se od njihove sirove snage, koja se naknadno počeo nazivati 'eksplozivnim rockom', nije izgubilo na prvijencu iz 2007. godine, nazvanom 'Noge/Ruke/Glave', koji je od oštrih i lucidnih pjesama 'Prljave ruke', 'Daješ mi' i 'Svjedok paklenog ubojstva', pa sve do završnih 'Ruku', dao na uvid u nas rijetko viđenu dimenziju beskompromisne glazbe.
No, njihov drugi album '!' nije nam donio toliku količinu fascinacije koliko smo potajno očekivali. Gatuzo je nastavio u 'revijalnom tonu' - struktura pjesama, bučnost, distorzija i Šiljin 'pakleni' vokal doslovno su prepisani s prvijenca, a čini se da su momci, koji su bend pokrenuli još krajem prošlog tisućljeća, zapali u malu autorsku krizu.
'Na pola puta,', 'Taj naš krug', 'Panika', 'Oslobodi strah', kao i ostatak pjesama na albumu, nemaju opipljivih mana, no zvuče kao pucanj u prazno. Gatuzove glasne poruke ne dolaze laganim putem do ušiju slušatelja, a skrivenim bluesom obojana zvučna kulisa gotovo da se nepromijenjena repetitivno ponavlja od prve do zadnje pjesme. Radi li se o smišljenom glazbenom konceptu ili manjku ideja, trebalo bi pitati autore.
Gatuzo će, nema sumnje, i dalje važiti za adrenalinsku koncertnu atrakciju za one kojima višak buke ne predstavlja problem, no na autorskom planu priželjkujemo im poveću količinu novopronađene inspiracije u budućnosti.
Nuška 'Svijet je predivno mjesto', Ocjena: 5/10
(Aquarius Records, 2009)
Nuška Drašček, za obožavatelje samo Nuška, slovenska je pjevačica koja je svoju estradnu sreću odlučila potražiti na hrvatskoj sceni. Njezin prvi album 'Svijet je predivno mjesto' objavljen je na hrvatskom jeziku i tržištu, a tek potom i na slovenskom. No, da odmah na početku razjasnimo stvar - naša dobrano srozana estrada ovim gastabajterskim potezom simpatične Nuške nije dobila jako pojačanje, već, nažalost, jedan prosjećan album, koji će brzo pasti u zaborav.
Doduše, osvježenje je vidjeti da na sceni, na kojoj vrijedi parola 'dekolte dublji, pjesme pliće', postoji netko tko vjeruje u svoje vokalne sposobnosti i ne pokazuje noge već na naslovnici CD-a. Nuška možda i ima sasvim dobar glas, no treba joj hit ili barem pristojno napravljena pjesma. Na albumu 'Svijet je predivno mjesto' toga baš i nema.
Osnovni problem Nuške i njezinog autorskog tima jest taj što ni sami ne znaju u kojem bi smjeru crnokosa pjevačica trebala krenuti. Tako se na devet skladbi Nuška gubi između nastojanja da oda 'ozbiljan' dojam poput Josipe Lisac, krene 'intelektualnom' jazzy pop ulicom koracima Nine Badrić ili da jednostavno postane lakonotna, festivalska pjevačica.
Album otvara jazzom obojana 'Ne trudm se', koja sugerira da bi Nuška jednom mogla pronaći sebe u svijetu gdje vladaju autorski klanovi, no već sa 'Svi mi muljaju', a pogotovo duetom sa Jacquesom Houekom 'Otkad nemam te', atraktivna Slovenka ističe kandidaturu za čvrsto sedmo mjesto na nekom od dalmatinskih festivala. Pokušaji pisanja raskošnih aranžmana naslonjenih na jeftinu dance podlogu, kao u 'Previše si moj' i skladanja pitkog, bezličnog R&B-ja u, primjerice, 'Noć ljubavi', trebali su već odavno biti samo ružna uspomena na našoj sceni.
Bijeg od lakonotnog i eurovizijskog falš-popa, kao i pjevanje nečega 'dubljeg' od 'Ti si out my baybe / Nisi više dobar, nisi in / Pomiri se s tim', trebali bi biti Nuškini prioriteti pri objavljivanju sljedećeg albuma.
Tokio Hotel 'Humanoid', Ocjena: 4/10
(Universal, 2009)
Treba li osnovnoškolskom uzrastu nametnuti glazbene idole ili ih pustiti da sami pronađu ono što im se sviđa? Pitanje je u današnje vrijeme totalno promašeno, no odgovor je jasan - sloboda izbora, uz sve moguće rizike, idealno je rješenje. Idealno, ali gotovo neostvarivo, jer kad netko poput Jackson 5, New Kids on the Block, Kelly Family ili Boyzone, udari ravno među školske klupe, umaknuti mogu samo odvažni. Izuzetak nije ni Tokio Hotel, distorzirani boy band, koji je prvo zaludio njemačke tinejdžere, a potom se epidemija proširila cijelim svijetom.
Pa što to nudi mlada glam-teen-rock četvorka? Lider grupe, pjevač Bill Kaulitz stekao je gotovo kultni status svojom 'manga-frizurom' obojanom u crno s bijelim pramenovima, tetovažama, piercingom, umjetnim crno-bijelim noktima, olovkom iscrtanom linijom oko očiju i sjenilom. Kada se prvi put takav pojavio na pozornici imao je samo 15 godina! Jedino što mu još stoji na putu do potpuno zaokruženog utjelovljenja ultimativnog frajera jesu uvjerljiv vokal i iskren stav. E, to se nažalost ne može kupiti u kozmetičkom salonu.
Četvrti album Tokio Hotela 'Humanoid', ujedno i drugi na engleskom jeziku, produkcijski je preispeglan, glazbeno dosadan i tekstualno neuvjerljiv uradak, kojim će četiri momka u ranim dvadesetima, potpomognuti korporacijskim vjetrom u leđa, namaknuti sebi još koji milijun eura na računu. Konceptualno gledano, albumom dominiraju vizije budućnosti, nemiran odnos snaga između ljudskih emocija i robotiziranih moždanih vijuga, no, ustvari, pjesme ne govore o ničemu. A budući da ih ovi bogati teen-rokeri nisu ni napisali, teško je povjerovati bilo čemu u što nas pokušavaju uvjeriti.
Glazbeni projekti koncentrirani isključivo na zaradu ka svom bi svetom cilju trebali doći preko hitova, kojih na ovom albumu, objektivno gledajući, jednostavno nema. Nije to ni prvi singl 'Automatic', kao ni drugi 'World Behind My Wall'. Nakon nekoliko preslušavanja cijelog albuma može se doći i do još jednog poraznog zaključka: prevelikih razlika između svake pojedine pjesme gotovo da i nema. I to shvatite doslovno, jer, primjerice, 'Automatic' i 'Alien' su u dlaku iste, samo s drugačijim tekstom.
Ipak, najveći apsurd krije pjesma 'Dark Side of the Sun', koja poziva na revoluciju protiv 'mračnih sila društva'. Što prije njihova mlađahna publika shvati da su upravo Tokio Hotel trenutačno jedan od najistaknutijih simbola zatupljujuće industrije zabave protiv koje je nužna kulturološka pobuna, to bolje po njih. Svi ostali bit će na njihovom koncertu 28. ožujka u zagrebačkoj Areni.
Prijašnje recenzije: Laufer, George Benson, Basement Jaxx i Ian Brown