Zagrebački koncert Boba Dylana je bio nešto što se istovremeno iščekivalo i od čega se strepilo. Strepilo se zbog toga što se već uvriježilo mišljenje da je njegov koncert na Radar festivalu u Varaždinu održan prije skoro točno dvije godine bio loš. Što naravno nije istina. Kukali su mnogi tada na razglas i na raspoloženje, iako je legendarni glazbenik tada napravio dobar štimung i glazbeno prošetao kroz svoj bogati opus.
No ono što se može uzeti u obzir kao nepogodnost, bila je veličina prostora u kojoj u kojem se bend i publika nisu mogli stopiti u jednu kompaktnu masu, kao i veliki broj onih koji su došli vidjeti Dylana iako ga ne slušaju, jer nas je eto posjetio po prvi put. Od zagrebačkog koncerta se više očekivalo da se isprave te greške, nego bilo što drugo.
Dogodilo se i više od toga. Prostor Šalate se pokazao idealnim. Oko četiri tisuće posjetitelja plus stotinjak njih načičkanih na ogradu oko stadiona svjedočilo je epskom glazbenom momentu. Dylan je u nešto manje od dva sata pogodio vibraciju i trijumfirao. Učinio je to na način kako to rijetko tko od glazbenika radi. Može se reći da je koncert 'ušetao' na stadion. Dylan i prateći bend su počeli tiho,skoro kao neobavezni session u srednje brzom tempu. Čisto kao razgibavanje, probijanje leda u kojem su se svi trebali opustiti i prepustiti se ritmu, naravno uključujući i publiku.
Prva ozbiljnija kolaboracija glazbenika i publike dogodila se na 'Just Like A Woman'. Refren se svaki put orio iz gledališta, a Dylan i bend su ostavljali dovoljno prostora da se to i čuje. Time je puls bio ispipan. Jednom kad je bio uspostavljen kontakt, koncert je istinski započeo.
Ritmička mantra s bine bila je sa svakom sljedećom pjesmom sve jača. Osjetilo se valjanje zvuka savršeno uigranog benda čija kulminacija se nije nazirala, iako je sve prema njoj sve više i jače pulsiralo. Pjesme koje su dominirale su bile uglavnom s Dylanova posljednja tri studijska albuma 'Love And Theft', 'Modern Times' i 'Together Through Life' .
Sljedeća velika himna koju je Dylan zapjevao bila je 'Mr Tambourine Man', da bi nakon nje ubaci u 'petu' s boogiem 'Highway 61 Revisited'. Katarza službenog dijela koncerta okrunjena je s 'Ballad Of A Thin Man' i to u trenutku kada su na zapadu iza pozornice nebo počele osvjetljavati munje, koje su samo bile dodatak ambijentu i na sreću nisu donijele kišu.
Žestoki udarac o doboš na bisu značio je samo jednu stvar, a to je da je vrijeme za pjesmu 'Like A Rolling Stone' i naravno za istinski happening koji je furiozno završen s 'All Along The Watchtower'. Zanimljivo je da su i ton majstori na miks pultu postepeno poglašnjavali zvuk što se koncert približavao kraju. Pjesme izvedene na bisu su tako uistinu grmjele puno glasnije, nego što je to bio slučaj na početku koncerta. Time je postignut efekt da se publika malo-pomalo mentalno okuplja, da bi na kraju svi postali jedno tijelo u kojem odjekuje 'All Along The Watchtower'.
Dylan se samo jednom zahvalio publici nakon čega je poimence predstavio svoj bend i bilo je uistinu vidno da je zadovoljan i nastupom i ishodom. Daleko od toga da je koncert samo odradio. To je obično samo kompleks provincije, jer pravi glazbenici ne rade razliku između metropola i provincije. Dylanov koncert ide u prilog tome.
Koliko je bio jak pozitivan efekt moglo se zaključiti i iz vremešnih pojedinaca koji su nakon nastupa ozarenih lica poput tinejdžerske publike okružili štand s majicama i posterima. Stoga nije pretjerano reći da je koncert bio epski jer se Zagrebu dogodio Dylan trenutno u svom najboljem izdanju i to dugo neće biti zaboravljeno.