Bolesna braća 'Veliki umovi 21. stoljeća', Ocjena: 9/10
(Menart, 2010)
Baby Dooks i Bizzo nikad nisu znali sklepati album na brzinu. Za odličnu 'Radio Fanfaru' trebalo im je tri, četiri godine, no zato su za 'Velike umove' zaorali duboko i iskopali ga za punih sedam! U međuvremenu su postali još ciničniji i brutalniji, pa su njihove omiljene 'žrtve' dobile novu, poprilično jaku šamarčinu.
Osim što i dalje s guštom cipelare po potrošačkom društvu i pripadajućim klonovima, Bolesna su se braća ovoga puta poigrala (bolje reći - izvrgli ruglu) s priličnim brojem glazbenih žanrova, uglavnom emtivijevskim hibridima, čiju su lažnu iskrenost znalački okrenula u svoju korist.
Nakon što su u hrvatsku urbanu spiku uveli frazu 'Svi su gore', na novom albumu 'bolesnika' na trenutak su se vratili i legendarni Luka i Borna, a tu je i nova, punkom obojana avantura Nensi Hohnberger ('Neposlušna kartica'), koju je glasom utjelovila Ida Prester. S prodavanjem seksa u svim mogućim pozama Bolesna braća obraćunala se preko latino ritmova u 'Bombonu', 'Mali majmun Čita' nam, uz pomoć Kristijana Beluhana, govori kako smo postali robovi bankarskih kredita, a 'u čast' Milana Badića i njegovog 'mirnog, staloženog i tolerantnog' Zagreba zapjevala je i Maya Azucena u 'Dobrodošli u grad'.
'Utjeha kod Đurđe' odlična je zajebancija u ritmu višeglasnog pop šlagera, psihodelično/post-rockerska 'Dno dna' pjeva o onoj koja se 'voli bubati petkom poslije tri', 'Bijele patike' poigravaju se sa sveprisutnom r'n'b ljigom, isto kao i 'Operi se!'. Udarni hit albuma, a ujedno i sljedeći singl, je metalno-punkerska 'Stari repper', na CD-u se našla i a capella oda pornićima 'Rokaj Billy (u kino Lici)', a Edo Maajka je pozvan kako bi opleo po političarima u 'Polikita'.
Bolesna braća je svojim uvrnutim humorom uspjela očitati uvjerljivu lekciju perverzijama modernog društva i usput napraviti nekoliko potencijalnih hitova. Ipak, u 'Papku', 'Voajeru' i 'Malom dečku' (u kojoj se čuje i prateći vokal Dina Dvornika) malo su pretjerali i zakoračili u dosadu. Ništa zato, veliki umovi Bizzo i Dooks na svom trećem albumu nude dovoljno urnebesne i visoko kvalitetne zabave, koja se, u njihovom slučaju, već odavno ne može etiketirati 'običnim' hip-hopom.
Justin Bieber 'My World 2.0', Ocjena: 6/10
(Island Records/Universal Music, 2010)
Nakon sarkastične ofenzive Bolesne braće smiješan je osjećaj preslušavati novi album Justina Biebera, koji u malom pakiranju utjelovljuje mnogo toga što Bizzo i Dooks s užitkom ismijavaju - bezličnu glazbenu podlogu, promašene poruke, podilaženje masama, konzumerizam, površnost... No, ima Bieber i nekih pozitivnih strana. Primjerice, uglavnom sam piše svoje tekstove, ne trudi se doimati stariji nego što jest te ne gubi dječačku naivnost, unatoč milijunima koji mu se svakodnevno slijevaju na račun.
A zašto je 16-godišnji Kanađanin zaludio tinejdžere diljem svijeta, pitanje je koje će zasad ostati bez odgovora... Androidan izgled, stilizirani pop pjesmuljci i jak marketinški tim, ono je što je dostupno svakom mladom pjevaču koji je sve to spreman platiti, a zbog čega baš Justin ima problema s masom obožavatelja koji ga žele pregaziti kad god on stupi nogom na ulicu, album 'My World 2.0' ni najmanje ne otkriva.
Kao drugi dio njegova prošlogodišnjeg prvijenca, 'My World 2.0' donosi deset skladbi jednostavnih, elektro-pop ritmova, prilagođenih nezahtjevnom uhu. Justinov istančani 'svileni' vokal (kojeg mutiranje tek očekuje) dosta se dobro snalazi na nimalo kompliciranim glazbenim matricama, koje gotovo da se i ne mijenjaju iz pjesme u pjesmu. Producentski magovi 'uvalili' su mu i neke vokalne suradnje, no time su mu samo uspjeli naškoditi.
Primjerice, Ludacris ga u pjesmi 'Baby', zamišljenoj kao udarni singl s albuma, bespotrebno baca u drugi plan, a slična se situacija ponavlja i u duetima 'Overboard' i 'Eenie Meenie'. Bieber je vjerojatno najsretniji kad ga ostave na miru, pa na trenutak uspije i zablistati, kao što je to slučaj u 'Never Let You Go' i prihvatljivoj laganici 'That Should Be Me'. U ostatku albuma, trenutačno najveća teen zvijezda povremeno upada u tešku dosadu ('Up'), bezličnost ('Runaway Love') ili, pak, r'n'b žvakalicu ('Overboard').
Fenomen zvan Justin Bieber će se sigurno za godinu, dvije ispuhati, a hoće li nešto od njegovih glazbenih pokušaja ostati u kolektivnom pamćenju, vidjet ćemo. Bude li to ovisilo o njegovom dvostrukom debiju, teško je biti optimist.
Selena Gomez & The Scene 'Kiss & Tell', Ocjena: 5/10
(Hollywood Rec/Universal Music, 2010)
Još jedna teen zvijezda u usponu, koja može samo sanjati euforiju koju izaziva Justin Bieber, a pogotovu slavu jedne Miley Cyrus, čijim je stopama Selena ustvari i krenula. Po vokaciji glumica, 18-godišnja Amerikanka odlučila se okušati i na glazbenom polju, okupivši prateći bend, nabacivši imidž 'opasne srednjoškolke' i kreiravši pop-rock zvuk kojega se ne može uhvatiti ni za glavu ni za rep.
Njezine ljubavne zavrzlame isprepliću se s power-pop zvučnom kulisom, koja je najfurioznija na početku u naslovnoj skladbi, dok 'nabrijani' intezitet albuma konstantno opada, da bi se prateća grupa The Scene već negdje na pola puta potpuno izgubila. Naime, pjesme 'Naturally', 'The Way I Loved You' i 'More' odrađene su sa zastarjelim elektronskim matricama, kao da su The Scene uzeli pauzu.
CD 'Kiss & Tell' obiluje nimalo uzbudljivom pop-rock konfekcijom, koja se temelji na klišeiziranim nabrajanjima ('I Won't Apologize'), odnekud poznatim melodijama ('I Promise You') i neinspirativnim tekstovima o ljubavnim komplikacijama ('Crush' i 'I Got You'). Ali ima Selena i pogodaka. Recimo, zarazna 'I Don't Miss You at All' i power-pop u maniri Spice Girls, 'Tell Me Something I Don't Know', hitovi su koji su u SAD-u na neko vrijeme pomeli vrhove top-ljestvica, no na kraju, ipak se radi o potrošnoj robi.
>> Prijašnje recenzije: Gogol Bordello, Gorillaz i Barbra Streisand