Kako bi ispričali njegovu priču, pružili presjek njegova stvaralaštva i podsjetili na veličinu ovog glazbenika o Dylanu su pisane knjige kao što je ona Roberta Sanellija 'Bob Dylan - Spomenar 1956. - 1966.' i snimani filmovi poput upečatljivog troipolsatnog dokumentarca Martina Scorsesea 'No Direction Home'. Upravo ovaj dokumentarac donosi intervjue Dylana i njegovih najbližih suradnika, a iz njega prenosimo nekoliko zanimljivih dijelova.
'Rodio sam se daleko od mjesta na kojem trebam biti pa mu se sada vraćam' - Bob Dylan
Počeci
Rođen je kao Robert Allen Zimmerman, 24. svibnja 1941. u Minnesoti, gdje i odrasta. Od ranog djetinjstva usmjerava se na glazbu, a gitaru počinje svirati već sa 10-ak godina. U počecima otkriva country za koji je rekao: 'Zbog tog zvuka osjetio sam da sam netko drugi, kao da me nisu rodili moji roditelji...', a kasnije se usmjerava na folk. Kako i sam govori u Scorseseovom dokumentarcu: 'Folk mi je donio nešto što sam uvijek osjećao o životu i ljudima, institucijama i ideologiji...sve je razotkrivao.'
Promjena imena i odlazak u New York
Odlučuje promjeniti ime u Bob Dylan, prema pjesniku Dylanu Thomasu. U ranoj fazi ga najviše inspirira Woody Guthrie, prvenstveno svojim radikalnim stavom i pjesmama, kakve je i on želio pjevati: 'Mogli ste slušati njegove pjesme i naučiti kako živjeti'. U New York stiže 1961. godine, u vrijeme kada su se glazbenici okupljali u Greenwich Villageu i svirali po kavanama gdje su pjesnici čitali poeziju. 'Svi veliki izvođači koje sam vidio, poput kojih sam želio biti imali su jednu zajedničku crtu. Bilo im je to u očima. Nešto u njihovim očima bi govorilo - znam nešto što ti ne znaš - i ja sam htio biti takav izvođač'. Počinje svirati po folk klubovima i dobiva dvotjednu gažu u poznatom Gerde`s Folk City klubu, a jedan od nastupa koji se pamti je onaj Dylana kao predgrupe Johnu Lee Hookeru. Nakon izvrsnih kritika, Columbia Records mu nudi ugovor, iako ga prije toga nekoliko izdavača odbija.
Prijelaz na električni zvuk
Svakim nastupom privlačio je pažnju, a nerijetko su ga karakterizirali kao potpuno drugačijeg i čudnog, kao nekoga tko je uvijek radio sve po svome. Kada je na Newport Folk Festivalu 1965. odlučio svirati s električnom gitarom, publika je negodovala zvižducima i povicima, nakon čega je Dylan napustio pozornicu nakon tri pjesme. S električnim zvukom je bio nezadovoljan i Dylanov suradnik Pete Seeger koji je htio smanjiti ozvučenje i prerezati električne kablove. Nakon što prelazi na električni zvuk, publika navikla na 'akustičnog' Dylana na nastupima je redovito reagirala zviždajući i uzvikujući (Odlazi!, Judo!, Isključi mikrofon!), no to Dylana nije previše uznemiravalo: 'Nisam se zgražao zvižduka. Nekoga možete povrijediti i lijepim riječima'. Scorsese donosi i video zapis jednog od najznačajnijih nastupa uživo svih vremena, engleske turneje 1966., koji dočarava podvojene reakcije publike; pljesak uz zvižduk, uzvike 'Izdajico!' uz povike 'Sviraj!'.
O pisanju pjesama
'Ne znam odakle to dolazi. Nemam pojma o čemu pišem' – Joan Baez se u dokumentarcu prisjeća Dylanovih riječi. 'Pisao sam svagdje. U podzemnoj, u kafiću, bilo gdje. Razgovarajući s nekim...pisao bih pjesmu'. Tako je jednom počeo pisati priču od 20-ak stranica, da bi potom iz nje izvukao jednu od svojih najpoznatijih pjesama 'Like A Rolling Stone'. 'Nikad dotad nisam napisao ništa slično. Odjednom sam shvatio da je to ono čime se trebam baviti'. Bio je to prvi singl u trajanju preko šest minuta. Radio postaje su nerado puštale tako dugačak singl, no zbog velikog interesa slušatelja jednostavno su morale. Iako se zalagao za promjene, Dylan se nikada nije smatrao političnim ili prosvjednim glazbenikom. Jednostavno, za sebe kaže da je uvijek bio 'izvan glavne struje'.
Joan Baez i Bob Dylan
Joan Baez upoznaje nekoliko mjeseci nakon dolaska u New York, počinju zajedno nastupati i započinju ljubavnu vezu. S Baez je dijelio i težnju za promjenama te joj se pridružio na velikom pohodu za građanska prava u Washingtonu. Na ovom povjesnom događaju na kojem je Martin Luther King ml. održao svoj slavni govor I Have a Dream, Dylan je nastupio pred više od 200.000 ljudi. Baez se u dokumentarcu prisjeća mnogih zanimljivih događaja s Dylanom; kako je potaknut događajem u jednom hotelu kada su mu odbili dati sobu u samo jednoj noći napisao 'The Hour The Ship Comes In', ali i kako se oduševio njezinom pjesmom kada ju je čuo na radiju, ne prepoznavši da ju je ustvari on napisao - kada ju je čuo rekao je: 'To je sjajna pjesma! Čija je to pjesma?' na što mu je Baez odgovorila: 'Ma ti si je napisao, glupane!'.
Intervjui
Dylan je na česta novinarska pitanja kao što su 'Zašto pjevate?', 'Postoji li u vašim pjesmama neka posebna poruka?', 'Marite li o onome o čemu pjevate?' uvijek odgovarao na sebi svojstven način. U jednom od radijskih intervjua novinar je Dylanu postavio pitanje o značenju pjesme 'Hard Rain`s Gonna Fall', povezujući ju s njegovim osjećajima prema atomskoj bombi. Dylan je kratko odgovorio: 'Ne, nije riječ o atomskoj bombi. I drugi su to mislili. Nije atomska bomba. Riječ je o pljusku. Ne atomskome.'
Motociklistička nesreća
U srpnju 1966., nakon povratka s europske turneje Bob Dylan pao je s motora. Nakon nezgode s motociklom nastavio je pisati i snimati pjesme, ali 8 godina nije htio ići na turneju. O nesreći se mnogo pisalo, a postavljala su se pitanja je li se ona uistinu dogodila ili se Dylan na taj način samo želio povući iz javnosti.
The Never Ending Tour
7. lipnja 1988. Bob Dylan započeo je tzv. beskrajnu turneju - The Never Ending Tour, a tijekom 90-ih i 2000-ih održavao je stotinjak koncerata godišnje. Do kraja 2009. turneja je brojala više od 2200 nastupa. U sklopu Never Ending turneje Bob Dylan po prvi put dolazi u Zagreb, a nastupit će točno 22 godine nakon njezina početka, 7. lipnja na Šalati.