'Bijela košulja, sako? Tako ideš u Ameriku?', bilo je pitanje moje kolegice Ivane Nanut na zagrebačkom aerodromu prije odlaska na Sundance. 'Neću valjda tamo obučen kao klošar?',bilo je moje protupitanje umjesto odgovora, iako sam znao da ću nakon jedanaest sati leta izgledati kao da me je krava sažvakala i ispljunula. No opet možda primijete pokušaj, pa me neće gnjaviti na immigrant officeu u Chicagu koji nam je bio prva destinacija u SAD-u. Tako je i bilo, ali su problemi druge vrste počeli na aerodromu tog megapolisa na jezeru Michigan. Dok smo čekali let za Salt Lake City na svom terminalu, svega pola sata prije istog su nas premjestili na drugi terminal do kojeg internom aerodromskom željeznicom ima dvije stanice, plus dobar kilometar hodanja.
>> Robert Redford: Ovo je nova pobuna!
>> Sundance očekuje A indie listu, ali i pola Hollywooda
Ekspresno nas je uhvatila aerodromska panika da nema šanse da stignemo na let, no ispalo je da je bio organiziran autobusni prijevoz po pisti (!?) između aviona kako bi se 'duše u panici' prevezle na željeni terminal. Slijedilo je ekspresno ukrcavanje na avion za koji smo kasnije od stjuarda saznali da je zamjenski, jer se na isprva predviđenom avionu za Salt Lake City pokvario zahod. Pa eto da nitko ne bi morao tri sata u zraku tiskati mjehur pronašlo se rješenje u malo manjem avionu koji se obično koristi za čarter letove. Iako, kad se kasnije izvrti film unatrag, 'pokvario se WC' je idealna isprika. To ne budi tjeskobu poput obrazloženja u smislu: pokvario se motor, ili lijevi stajni trap se ne uvlači. Ovako, oni se brinu za naše mjehure i to je u redu.
Nakon hitnog ukrcavanja, kao da se spremamo na padobranski desant, stjuard nas je obavijestio kako se za uzlijetanje moramo strpjeti još neko vrijeme jer u avionu nema ni kapi kerozina, a cisterna je 'na putu'. Koliko god sam u tom trenutku jedva čekao da se strovalim u krevet, toliko sam se divio jednoj četveročlanoj indijskoj obitelji koja je putovala s nama još od Munchena jer oni nisu pridavali previše značaja toj gnjavaži. Jedino je otac, odnosno glava obitelji na sebi imala cipele, dok su majka i dva tinejdžera bili u japankama i majicama kratkih rukava.
Uglavnom u avionu na aerodromu smo još čekali više od pola sata kako bi se napunili gorivom, nakon čega je slijedila utrka s drugim zrakoplovima do uzletne piste na kojoj smo po riječima pilota završili tek na sedmoj startnoj poziciji. U prijevodu: Još jedna partija čekanja. Kad smo sletjeli u Salt Lake City samo sam pomislio da će biti prava sreća ako je uslijed rokade s avionima naša prtljaga stigla zajedno s nama.
To se nije obistinilo. Slijedila je procedura prijave izgubljenje prtljage. U redu s nam je bila i ona indijska obitelj za koju sam (jer su bili ispred nas) saznao da lete iz Sri Lanke, no tinejdžeri u japankama su bili sretni što su napokon upalili svoje iPhone i prčkali po njima. Nimalo brige na njihovim licima. 'Kakvi nadljudi', bilo je jedino što sam pomislio u tom trenutku.
Za prtljagu su nam obećali na šalteru da će je dostaviti još iste noći, jer ima još jedan let iz Chicaga. Sljedeća na redu je bila ženidba' za taksi vožnju do Park Cityja za koju smo platili 140 dolara, a kasnije smo saznali da to košta 90 dolara. No bili smo sretni da smo se dokopali apartmana i kreveta.
Idući dan bio je pakao posebne vrste. Prtljaga ujutro nije došla, a također se nitko od dispečera nije javio. Ivana je ujutro nazvala broj informacija za izgubljenu prtljagu avio-kompanije kojom smo letjeli (u nastavku teksta 'cijenjena avio-kompanija') i odradila prvu partiju razgovora s govornim automatom, a potom s agentom koji nije znao točno reći gdje se nalazi pet kofera. Slijedio je drugi, pa treći poziv i onda potpuno gubljenje živaca, jer nakon što se svaki put mora 'porazgovati' s govornim automatom stalno se javlja drugi agent s druge strane kojem se treba priča ispričati ispočetka. Rezultat isti: 'Nazvat će vas dispečer za 10 minuta'. Naravno od dispečera ni 'd'.
Nakon toga je došao i moj red na razgovor s automatima i agentima. U takvoj situaciji se čovjek osjeća kao zatočenik koji uvijek ispočetka mora pričati svoju priču pred isljednikom. U ovom slučaju, prvo automatu, a potom svaki put drugoj osobi. Svaki put je odgovor bio drukčiji, od toga da je prtljaga došla, pa da je kod dispečera, zatim da je nema, pa pričekajte trenutak itd. Naravno obilje slovkanja bilo je neizbježno s agentima s indijskim, kineskim, irskim i (konačno) američkim naglaskom. U međuvremenu je Park City zadesila snježna oluja i preko noći je zapadalo šezdesetak centimetara snijega koji nastavio padati i preko dana. Ceste se čiste, ali mi smo pješaci, a biti pješak u Americi…
Put do najbliže autobusne stanice znači prtiti snijeg pred sobom, kao i odlazak do obližnjeg 'Seven To Eleven' dućana gdje smo rano ujutro bauljali i tražili kavu za američke aparate za kavu u društvu nekoliko Indijanaca iz plemena Šošona koji su mokri i promrzli kupovali pivo i krafne.
Nakon dana provedenog u valjanju po bljuzgi, kupovanju nužne odjeće na rasprodajama, skupljanju novinarskih akreditacija i ostali aktivnosti Sundancea koji se zahuktavao, oko 20 sat po lokalnom vremenu javilo se 'njegovo veličanstvo' dispečer i koji nas je obavijestio da je prtljagu ostavio u obližnjem hotelu još u tri ujutro. Poput brodolomaca na pustom otoku koji su ugledali brod na pučini istrčali smo iz apartmana i požurili do Yarrow hotela. Usput smo pričali o o tome kako ćemo sad i modnu reviju složiti u apartmanu jer ćemo se od gušta presvlačiti i po tri puta. U hotel smo ušli kao rock zvijezde, a hladni tuš je ubrzo slijedio kad nam je osoblje hotela dalo jedino stalak za kameru koji je došao dostavom.
U tom trenutku živci su popucali. Ivana je opet okrenula broj informacija za izgubljenu prtljagu 'cijenjene aviokompanije', nakon čega je slijedilo upoznavanje s govornim aparatom, slovkanje i naravno novi agent, odnosno agentica s irskim naglaskom koja se ovaj put predstavila kao Irene. Ivana je s njom popričala kao žena sa ženom u tim večernjim satima, pustila suzu i zamolila Irene da se istinski potrudi i konačno pronađe izgubljenu prtljagu. Napokon smo tada saznali da su koferi još uvijek u Chicagu u kojem je u međuvremenu ista ona snježna oluja koja je zatrpala američki Stjenjak i da su letovi otkazani do idućeg jutra i da će se ona osobno potruditi da prtljaga bude u prvom letu za Salt Lake City.
Irene je išla toliko daleko da je rekla kako će poslati i ček od 200 dolara za pretrpljenu tjeskobu, uzela čak i adresu. Je li se radilo o istinskoj brizi 'cijenjene aviokompanije' za sudbinom malog čovjeka, ili uobičajenom procedurom smirivanja i ušutkavanja izluđenih putnika s obećanom sumom od 200 dolara saznat ćemo uskoro. Uglavnom osoblje hotela razvilo je priličnu empatiju s našim slučajem. Ponudili su nam i telefoniranje i svoju pomoć pri dostavi prtljage, a jedan simpatični Argentinac je s kamermanom Domagojem počeo priču o sportu. Nogomet, rukomet… tko zna o čemu sve ne.
Prošao je još jedan dan. Nova snježna oluja opet je zatrpala Park City. Sundance Film Festival je počeo i on je imperativ naše misije. Dispečer se više nije javljao. Prtljaga još nije stigla, a kad će, ne zna se.