U našem slučaju se dogodilo da su neki motivi išli direktno iz novinskog članka, primjerice o ženi koja je s djecom spavala u autu kad ih je muž i šira obitelj odbacila. Zatim se pojavio još jedan slični slučaj, a kad su ljudi čuli da se bavimo tom temom, onda su nam se počele javljati žene s nekim stvarno groznim iskustvima. Redatelj Dalibor Matanić na ovogodišnjem Pula Film Festivalu je predstavio film 'Majka asfalta' u kojem glavne uloge tumače Marija Škaričić, Janko Popović Volarić i Krešimir Mikić. Bio je to povod da s jednim od naših najuspješnijih i najproduktivnijih redatelja popričamo o svemu što ga inspiriralo za film, te se tako dotaknuli licemjerja, Daliborove simpatije prema 'nusproizvodima društva' koji piju za šankom, kao i brutalne realnosti s kojom se susreću neke majke s djecom u urbanim sredinama.
Nakon filma 'Kino Lika', ponovno si u urbanoj temi s 'Majkom asfalta'. Ustvari čini se da je kratkometražni 'Tulum' bio svojevrsna premosnica?
Dalibor Matanić: Da, istina i sad evo ponovno povratak u grad. Već duže vrijeme želim napraviti sliku modernog Zagreba. Scenarij je u početku imao neku širu varijantu. Ali je profiltriran nakon raznih radionica i suradnji. Kad smo dobili nagradu za scenarij, puno nam je pomagao Razvan Radulescu, čovjek koji je pokrenuo novi rumunjski val. On je iznimno bistar tip, što se na kraju krajeva vidi i iz filmova koje je radio.
Poslušali smo njegove savjete, te smo maksimalno sužavali fokus s više priča na jednu. Shvatili smo da ne želimo svojevrsnu 'Zagrebački magnoliju', stoga smo izdvoji jednu priču u kojoj se prati glavni lik, osobu koja se ne želi pomiriti sa sadašnjim stanjem i sadašnjim društvom, odnosno nekim rutinama u standardnom životu. Dakle nekoga tko je nuspojava tog sistema. Glavnu žensku ulogu tumači Marija Škaričić, koja je u filmu u braku s Jankom Volarićem, dok je 'nusprodukt društva' Krešimir Mikić.
Obzirom da je Janko Popović Volarić glumac kojeg se najviše može vidjeti u domaćim sapunicama, jesi li možda kroz kast htio na određeni način napravi parodiju od 'sretnih' obitelji u sapunicama?
Dalibor Matanić: Ne. Samo sam htio Janka maknuti iz sapunica, jer znam da je dečko previše zaglibio u te vode. Nadam se da mu je ovo šansa da se izvuče. On je dobar glumac, puno smo pričali prije snimanja, a također smo i puno radili i smatram ga dobrim glumcem. Znam da je prije sapunica bio dečko koji pije na šanku, a uvijek imam neku samilost prema takvima (smijeh).
No vratimo se filmu, prikazivati sliku društva kroz samo jednu priču i nekoliko aktera je zahtjevan posao, jer nije poželjno da se gubi veza sa stvarnošću u smislu da priča lako može 'zastraniti'. Koji su bili recepti za čvrstu vezu s realnošću?
Dalibor Matanić: U našem slučaju se dogodilo da su neki motivi išli direktno iz novinskog članka, primjerice o ženi koja je s djecom spavala u autu kad ih je muž i šira obitelj odbacila. Zatim se pojavio još jedan slični slučaj, a kad su ljudi čuli da se bavimo tom temom, onda su nam se počele javljati žene s nekim stvarno groznim iskustvima. U tom trenutku spoznaš da stalno vlada jedno veliko licemjerje. Iz tog razloga smo radnju priče smjestili u predblagdanske dane Božića, dakle kad je sve ukrašeno i kad su u modi one instant humane akcije. Ustvari je to obično doba usamljenosti i tada često na površinu izlaze problemi koji muče pojedince.
Kako je bilo raditi s Vanjom Černjulom?
Dalibor Matanić: Po prvi put sam na fotografiji radio s Vanjom Černjulom i od početka smo ganjali taj žestoki naturalizam u slici. Vanja je puno radio na svjetlu kako bi postigao maksimalni efekt realnog. Nismo željeli da sve izgleda prljavo na jeftin način. Vanja je gradio sliku kako bi stvorio atmosferu, a da izgleda kao da nema previše intervencija, kako mi međusobno volimo reći: da nam se ne vide ruke. Ni moje redateljske ni Vanjine snimateljske. I mislim da smo uspjeli u tome da nam karakteri budu u prvome planu.
Znači željeli ste dokumentarni pristup?
Dalibor Matanić: Da, na neki način. Puštao sam glumce u radu, željeli smo ih tražiti i pronaći. Svaka namještenost, svaka intervencija, a ponekad i svaki kran je tu suvišan, kao i u realnom životu. Htjeli smo postići efekt da smo uhvatili fragment nečijeg života. Dakle u jednom trenutku ući bez objašnjenja što je bilo prije, pratiti likove i onda izaći u trenutku nakon kojeg također ostaje visjeti u zraku misao: što će biti poslije.
Na 57. Pula Film festivalu si od početka. Što si pogledao od filmova i kakav dojam si stekao?
Dalibor Matanić: Pogledao sam sve domaće filmove. Blago rečeno, program je iznimno raznovrstan i to je dobro. Ono što uvijek govorim jesta da je naša najveća prednost raznovrstnost autora i filmova. Također je dobro što se događa pomlađivanje autora i to je još jedna stepenica k većoj raznovrsnosti. Nevijev film je jedno, Gigin drugo, Danilo ide ka nekoj svojoj struji, Tu je i Rajko koji je stara češka škola… Mislim da je to dobro za publiku. Primijeti se da publika odlično reagira na sve filmove.
Hoćeš li doći na Sarajevo Film Festival?
Dalibor Matanić: Sarajevo ove godine preskačem. Ima jako puno filmskih festivala.
Na kojem formatu ste snimali film?
Dalibor Matanić: U zadnji tren smo spašeni od digitalije. Ova kriza je dobro utjecala na cijene, tako da smo dobili popust pa smo mogli snimati na filmskoj vrpci. Snimali smo na šestnaestici, dakle Super 16, ali smo imali objektive za Cinemascope. Mi smo sedmi projekt po redu na svijetu koji je napravljen na taj način. Darren Aronofsky je tom tehnikom snimao 'Hrvača' s Mickeyem Rourkeom i to daje neke nevjerojatne rezultate. Slika izgleda naturalistički, a imaš Cinemascope. Savršenstvo. I u post produkciji koju smo radili u inozemstvu smo imali sreće s cijenama, tako da stvarno mogu reći da i recesijska kriza ima neke svoje dobre strane.
>> 'Više se meni sviđaju hrvatski filmovi, nego hrvatskoj publici'
>> Rade Šerbedžija: 'Ja sam navijao za Partizan, a Danilo za Hajduk'