Taman smo sjeli i zove Sale. (u njegovom velikim prostoru u centru grada ću radit izložbu slika 23.rujna 2009). Osim mene tamo će svoje fotografije izložit i Cloud Hunter – fotograf proslavljen po zadivljujućim fotografijama neba. Zadnje 4 godine na relaciji Amerika, Europa, Azija a također.
Pita me gdje sam? 'Evo me u restu dvije minute od tebe doma, ajd' dolazi jest.'
Terasa je puna cvijeća i ukrasnog bilja. Kamenih zidića na kojima stoje stara sedla i uže sa kapetanove kuće. Do drvenih stolova vode vijugave stazice od dasaka, a sve je to na tako malo kvadrata smješteno u balans da se podno visokog zida od stare opeke gdje gdje obraslog bršljanom osjećam kao da sam dio fotografije negdje u Bavarskoj. Odlično mjesto.
Skole je došao naknadno samo na pivu debelo sit od bifteka u umaku od vrganja.
Sad je 20.20 sati i konačno sam ostao sam sa njom. Milostiva tipkovnica i ja.
Ostao sam paf vidjevši Brooke kako sjajno izgleda. Njezina zauvijek zdrava kosa padala je niz lice i vraćala se iza uha nošena drhtavom rukom njenom. Bilo je super slušat kad je pričala da su se znali sporječkat tko je ranije krenuo u posao i kad je dodala 'Ja sam krenula sa 11 mjeseci a ti s 5 godina...ili?!'
Ruke su i dalje drhtale, ali je nastavila prelijepa Brooke.
Vidjeh Ushera kako plače. Kako zaista plače. To sebi rijetki u profilu megafaca smiju dozvolit čak i u ovakvim situacijama. Dozvolit tom trenu da te oblikuje. Moraš imat povjerenja u to što radiš, a on itekako zna.
Zna šta su rijeke i potoci i zna koliko jaak moment u kojem goriš može bit kad te nije briga koliko njih te gleda.
A tek kad se sjetim kako Jennifer Hudson pjeva 'Will You Be There' u meni sve titra. Pobjednica 'Američkog idola' i ponosna vlasnica Oscara pjeva meni najdražu njegovu pjesmu. Kao da sam gledao film.
A tek kad se sjetim kako Jennifer Hudson pjeva 'Will You Be There' u meni sve titra. Pobjednica 'Američkog idola' i ponosna vlasnica Oscara pjeva meni najdražu njegovu pjesmu. Kao da sam gledao film. Scena u crkvi. Zbor pjeva gospel i čuje se do neba.
Onako blažena i u bijeloj haljini nameće svojim stavom iskazivanje respekta sveprisutnih.
Ruka je svako malo išla u zrak. I think...black power forever, or something.
A bila je i ljuta. Jako ljuta. Na momente sam imao osjećaj da me akcentom podsjeća na dr. M. L.King-a.
A što se pozadine tiče na toj pjesmi. Beskraj živog svemira koji osim što zumom ide naprijed i rotira za 360 stupnjeva. Takvim kadrom je i završio njen nastup.
Odlazak u dubine svemira i Michaelov glas za zauvijek zbogom.
Naravno, glavni boss večeri ispred CNN-a je bio g. Larry King.
Njegovo novinarsko visočanstvo nije niti jednom rječju tokom komemoracije radilo išta što bi narušilo tišinu kad je tišine trebalo bit.
A što se tiče domaće situacije; .lopovluka, laži, izdaje i sličnih sr*nja. Pa postoje zatvori i kazne samo kad bi još i sudstvo proradilo pa da raspravljamo na kavama oko toga zašto je nebo plavo, a ne tko se ubio da skrati mizeriju bijednog života svog u prelijepoj zemlji Hrvatskoj.
Posjetite blog Do kosti.