Uzbuđenje i strah su prisutni u dosad nepoznatim količinama. Ruksaci su spremni. Na put ih nosim samo dva, jedan za odjeću i ostale stvari nužne za normalan život i drugi s tehnikalijama poput fotića i laptopa. Sve je spremno.
Opraštam se s obitelji i curom na zagrebačkom Plesu, vrijeme je za polazak. Vraćaju mi se one scene kad sam odlazio raditi na kruzer. Mrzim ovakve trenutke, to opraštanje od voljenih osoba. Nikad ne znaš je li to posljednji trenutak koji provodite s njima. Put je dug, svašta se može dogoditi, ali pokušavam ne misliti o tome. Srce mi puca, suze, normalno, uvijek prisutne u velikim količinama kad se odlazi na put. Koma! Ali zato postoji i jedan osjećaj koji je totalno suprotan ovome, a to je onaj kad je vrijeme povratka. E taj osjećaj je već vrijedan spomena. Rijedak je, ali definitvno vrijedan svakog trenutka. Nisam ni otišao, a već jedva čekam da ih ponovo vidim. Obećavam da ću paziti na sebe i od njih tražim istu stvar. Od starog dobivam potvrdan odgovor i zadnje riječi njegove mudrosti koje su me dosad vodile kroz život. Bok starci, vidimo se, volim Vas!
>> Avanturu života Nikole Lesara pratite na portalu Dnevnik.hr
Prolazim kroz carinu i obavljam ostale formalne stvari. To je to, sad više nema povratka. Point of no return! Udobno se smještam u avionu i samo za nekoliko sati stižem u Moskvu. O ovom ne mogu puno pričati, u tranzitnoj sam zoni, zabranjen mi je izlazak. Čekam samo nekoliko sati do ukracaja u idući avion, onaj koji leti za Peking. Već na mjestu čekanja primjećujem ogromnu razlku u ljudima koji sjede pokraj mene. Skupine Kineza koji vjerujatno putuju kući s nekog odmora ili čak posla koji obavljaju u drugim zemljama. Glasno raspravljaju o samo njima poznatim temama i ne mare za znatiželjne zapadnjake poput mene koji začuđeno bulje u njih. Stjuardesa otvara vrata i počinje vrijeme ukracaja. Budući da je let duži, avion je i puno veći od ovog prijašnjeg. Smještam se uz prozor, a do mene neki stariji Kinez koji nešto mumlja prilikom sjedanja. Nemam pojma o čemu priča. Obraća se meni, ali ga jednostavno ne kužim što pokušava. Sležem ramenima i tonem u san. Put zaista izmori osobu. Bilo bi dobro da sam stigao spavati u komadu, ali zahvaljujući dotičnom kolegi pokraj mene i njegovom hrkanju tijekomm cijelog puta, spavanje jednostavno nije bilo moguće. Hvala buraz!
Nakon 12 satni leta, pali se lampica za vezanje pojasa. Javlja nam se kapetan i poručuje nam da za 30-ak minuta slijećemo na našu destinaciju, Peking! Uzbuđeno bacam pogled kroz mali prozor i ne vidim apsolutno ništa. Tmurni oblaci ( za koje kasije zapravo saznajem da je smog) zaklanjaju mi pogled od krajolika koji se krije ispod njih. Nakon nekoliko minuta leta i probijanja kroz smog, konačno bacam oči na megagrad koji se prostire ispod mene. Peking! To je to, moj prvi korak na ovoj avanturi. Grad je okruženi velikim brežuljcima i planinama koji su puni vegetacije i koji su pravo osvježenje nakon ovog tmurnog i sivog smoga. Kapetan nas spretno spušta na tlo i konačno slijećemo u Peking. Opet prolazim carinu, smješkajući se carinicima u slučaju da im se ne svidim pa da me ne deportiraju, ne bi bilo prvi put za stranca. Kupim prtljagu i prvi put stupam na kinesko tlo.
Trnci, strah od nepoznatog i uzbuđenje opet raste. Masa ljudi ispred terminala, jednaka količina automobila i vruć, težak i vlažan zrak pružaju mi dobrodošlicu u njihovu zemlju. Pokušavam stupiti malo dalje, u nadi da ću naletjeti na neki taksi i konačno riješti prijevoz do svog hostela. Korak dalje od terminala i bombardiranje ponudama počinje. Hello sir, taxi ? Ride? City? Beijing? Taksisti se doslovce bacaju na mene i mole da baš njih odaberem kao prijevozno sredstvo do svoje destinacije. Cijene su mi sumnjivo vrtoglave; jedan nudi 380 yuana, jedan 300, a već onaj treći ima neki super popust pa mi kao daje svoje usluge za 200. Usporedbe radi, jedan yuan je približan jednoj kuni, pa je ovo razumno skupo. Zbunjen, uplašen i nespreman na ovo, prihvaćam najjeftiniju ponudu. Kasnije saznajem koja je moja greška. Ulazim u stari, nekad bijeli, trošan auto čudne kineske marke. Ovaj frajer sigurno nije licencirani vozač već običan 'hustler' koji vreba naivne turiste poput mene. Kriv sam što sam nedovoljno informiran, al' dobro, učim. Nakon što mi je ispričao svoju životnu priču, ostavlja me kod mojeg hostela i ljubazno zahvaljuje na lakoj lovi. Kroz glavu mi je prošlo samo nekoliko naših toplih riječi koje sam mu htio uputiti, ali neću, nije on kriv. Ja sam.
Smještam se u jednom malom slatkom hostelu izvan centra Pekinga pod imenom Sunlitun Youth Hostel. Htio sam svaki grad upoznati kroz malo drugačije oči. Više se vodim za avanturom i upoznavanjem ljudi tijekom puta. Turstički način provoda nekog odmora mene ne zanima ni najmanje.
Smještam se i krećem u avanturu. Peking! Grad energije, dinamičnosti, prometnog kaosa i smoga. Ovo su riječi kojima bih opisao ovaj grad. Proveo sam u njemu samo 5 dana i mislim da mi ne bi bilo dosta čak ni 50 godina da otkrijem svaki njegov kutak. Grad broji više od 20 miljuna ljudi, jednako toliko bicikla i recimo da čak polovica vozi neki auto. Strpajte sve to u jedno područje i dobivate pravi melting pot ideja, energije, hrane i prometnog kaosa.
Posjetio sam par lokacija najviše vezanih uz Pekinšku hranu. Poznati Night Market upoznao me s raznim kukcima i ostalim sličnim delikatesama. Škorpioni, crvi, iznutrice, wok, rezanci… Kulturni šok. Ovo je prava kineska hrana. Čudna, ali opet privlačna. Moram napomenuti da su Kinezi jako ponosni na svoju hranu i da joj odaju posebnu pozornost prilikom pripreme. Kupujem neke fritule od banane i ostajem razočaran, bile su premasne. Ulje je doslovce curilo iz njih. Odbijen tom činjenicom da mi se jednostavno ne jede ulje, bacam ih u smeće i krećem dalje. Pecam Baozai, poznato kinesko jelo koje se sprema na pari. Tijesto koje teksturom podsjeća na mlince, a okusom nešto između tjestenine i kruha, često je punjeno raznim namirnicama. Od vege verzija do onih pravih mesnih sa svinjetinom ili govedinom. Uzimam svinjeću verziju i dobivam 5 ogromnih komada za 15-ak kuna. Ova stvar je božanstvena. Mekano tijesto preliveno umakom od soje i vruće sočno punjenje daju pregršt okusa u svakom zalogaju. Ovo bih mogao jesti svaki dan bez da se imalo bunim. Okusu se pridaje više pažnje nego izgledu samog jela, što mi zapravo i ne smeta.
Tijekom mog boravka u Pekingu, javila mi se Franka, Šibenčanka koja već 8 mjeseci radi za China Radio International. Ljubazno mi se ponudila da me provede kroz najbolje pekinške food spotove i pokaže pravu stranu Pekinga. Naša prva postaja je Mr.Shi's Dumplings. Jedan od najboljih restorana Pekinga koji nudi autentične kineske dumplinge, kugliceod tijesta punjene s puno varijacija. Opet od vege verzija s jajima pa sve do teletine s porilukom. Navodno imaju i verziju sa sirom, ali ne zanima me taj zapadnjački pristup toj kuhinji, tu sam da otkrijem pravu kinesku hranu. Jiao Jzi slični su baozaima, ali je tijesto potpuno drugačije i tanje. Radi se slično kao ravioli te postoji kuhana i pržena verzija.
Franka i njezina kolegica Dunja, koja je zapravo Kineskinja s hrvatskim imenom, naručuju svoje najbolje verzije i objašnjavanju način jedenja istih. Jede se tako da se svaki dumpling prije probavanja umoči u kombinaciju rižnog octa i ljutog umak. Ove male stvarčice su božanstvene. Svaki se topi ustima i ostavlja dugi trag snažnog i finog okusa. Jak umami diže cijelo jelo na novu razinu i vodi vas u potpuno novu avanturu u vašim ustima. Čak sam imao čast i upoznati slavnog Mr.Shija koji drži ovaj restora i isprobati sam napraviti par dumplinga u njegovoj kuhinji. Koje iskustvo... Moram napomenuti još da je atmosfera ulice na kojoj smo jeli bila kao iz filma. Kinezi do nas peru veš, susjeda do prži rižu u woku... Fenomenalno, pravi doživljaj Kine.
Cure su me odvele do još nekoliko restorana koji nude pravu lokalnu kuhinju. Pekinška patka koja je totalno drugačija od one kakva se sprema u Zagrebu, pravi kineski sočan roštilj koji se topi u ustima... Jedan od njih, poznatiji kao muslimansko-kineski restoran ( Kinezi daju veliku slobodu i prava manjinama) bio je pravo otkrivenje. Opet spojevi okusa koji su mi bili nepoznati, čudni, a opet su ispali tako ukusni. Opet se totalno vidi utjecaj muslimanske kulture na kinesku, melting pot, fusion... Cure, hvala Vam na ovom provodu, zahvalan sam Vam do srca!
Moram napomenuti da sam imao još i prilike posjetiti nekoliko poznatijih lokacija u Pekingu, uključujući i Tiananmenski trg, Zabranjeni grad te slavni Kineski zid koji jednostavno ostavlja bez daha. Iako je Kina poznata po ovim nabrojenim lokacijama, moja avantura je otkrivanje novih okusa i mirisa pa neću opisivati kinesku arhitekturu i povijest, za takve stvari Vas upućujem na wikipediju.
Što pak tiče Kineskog zida, nema okus, možda neki čudan miris, ali je definitivno impresivan. Probijanjem kroz gusto grmlje na neobnovljenom dijelu zida, koji sam odabrao jer me ne zanimaju turistička područja, dolazim do čistine. S tog mjesta, pogled vam puca kilometre daleko. Ispred vas pružaju se ogromne planine pune vegetacije i obavijene maglom. Ili smogom iz Pekinga. Nisam siguran, nazovimo to smogomaglom. Osjećaj koji vas preplavljuje u tom trenutku totalno je neopisiv i treba ga jednostavno diživjeti prije smrti. Kad umrem, spalite me i prospite moj peopeo na ovom mjestu! Ima nešto čarobno i mistično na njemu.
Pun dojmova iz Pekinga, krećem dalje. Sljedeća točka na karti, Pingyao! Puno, puno manji grad poznat po svojoj starosti. Navodno već stotinama godinama nije izgrađena nova zgrada unutar njegovih zidina. Ako je grad star, mora biti da je i hrana ostala netaknuta. Baš me zanima što kriju njegove zidine.
Pozdravi z vrućeg Pekinga.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook