Grenada otok začina, 'The Spice Isle', kažu da ga prije namirišeš nego li ga vidiš i zaista, cimet i muškatni oraščić po kojem su najpoznatijia i mnogo ostalih začina. Ja i od prije svakodnevno u doručak stavljam cimet, a obožavam ga pomiješati s medom i preliti preko knedli sa šljivama.
Pomisao da imam stabla cimeta oko sebe i da mi je sad dostupniji jos svježiji jako me veseli, pa ipak je on jedan od najjačih antioksidansa na svijetu. Jedna mala zličica cimeta ima više antioksidanske moći nego jedna puna šalica iscijeđenog soka od šipka ili pola šalice borovnice.
Kako se i inače volim zdravo hraniti, od samog početka me radovalo to što ću moći jesti svježe tropsko voće, volim jesti lokalno i sezonsko, mislim da je tako najbolje i najjeftinije. Sve u svoje vrijeme. Sada dolazi sezona avokada-prirodnog putra i već znam da ćemo se toga prejesti, jako, jako ga volimo. Ja ga samo izgnječim, dodam malo češnjaka, nekoliko kapi limete i maslinovog ulja i to mažemo na kruh koji sama ispečem.
Osim gingera koji već dugo koristim, ovdje sam pri kuhanju dodala još jedan korijen, tumaric, sličan je gingeru samo što je iznutra izuzetno narančaste boje i jakog pigmenta, a svi znamo da je ‘narančasto’ najbolja obrana od raka. Njega pripremam kao čaj, narežem ga na ploške i prelijem kipućom vodom, pustim da odstoji 10 min, isto tako radim i čaj od gingera. Ovdje se tumaric koristi kao začin u skoro svim jelima pa su i sva jela iz tog razloga narančaste boje. Ima jedan specifičan okus, pa ili ga voliš ili ne voliš. Meni je odličan kao čaj, ali nisam luda za njim u jelima.
Svježa riba je ovdje jako dostupna i to ne iz uzgoja već divlja, svakodnevno ribari bacaju svoje mreže i pecaju ribu pa tako svježu prodaju iz čamca. Danas sam za tunu od pet kila, ulovljenu prije sat vremena i to još očišćenu pred mojim očima izdvojila 50 kn. Nevjerojatno! Vjerujem da ljudi ovdje jedu puno ribe koja je jeftinija od svega drugog. Bilo bi jako jako skupo hraniti se po supermarketima, jer ipak mi nismo ovdje turisti, pa stvari koje možemo kupiti od seljaka i ribara kupujemo isključivo od njih, a tako i doznajemo o lokalnoj kuhinji.
Dragi moji, jako mi je žao što u Hrvatskoj ne uspijeva tropsko voće koje je za nas pravo otkriće. Svaki dan još uvijek upoznamo neko novo voće i sve jedno bolje od drugog. Banana zaista ima puno vrsta, cijela filozofija oko banana, dosad su mi banane bile jedne i jedine, sada kada sam tu gdje banane rastu posvuda, vidim da ih ima puno vrsta, a neke se isključivo kuhaju. Upola su manje od onih koje doma jedemo, u dućanima se prodaju jako zrele, srednje zrele i zelene(one se kuhaju) i plantain (isto za kuhanje),one su malo veće i duže, ali ništa poput onog na što sam navikla. Za kuhanje banana lokalni mi kažu da je isto kao s krumpirom. Najdraža mi je plantain koja je preslatka kad se malo poprži na ulju.
Ovdje bih dodala jedan predivan i lagan recept za kolač s bananom.
SASTOJCI
¾ šalice banana (oko tri banana srednje veličine)
¼ šalice neslanog putra (otopljenog)
¾ šalice smeđeg šećera ili meda
1 čajnu žličicu vanilijinog ekstrakta
1 jaje
prstohvat soli
1 čajna žličica sode bikarbone
1 ¼ svenamjenskog brašna
1 šalica jagoda narezanih na ploške
PRIPREMA
Zagrijte pećnicu na 230 stupnjeva.
Premažite zdjelu za biskvite ili za kruh s putrom.
U zdjeli izmiješajte sastojke: bananu,smeđi šećer, putar, vaniliju, jaje, sodu bikarbonu i brašno. Miješajte dok sve ne postane jednolična smjesa. Ubacite jagode. Izlijte u zdjelu i pecite 40-45 minuta, isprobajte tako da piknete čačkalicom i ako izlazi čista banana, bread je gotov.
Vjerujem da mnogi od vas imaju priliku doći u ovaj dio svijeta na odmor. Pa stoga kada budete ovdje, nikako nemojte propustiti isprobati novo voće. Sve frca od zdravlja.
Prije nego što smo došli ovdje, ja sam završila kozmetičarski smjer na Pučkom sveučilistu kako bih imala zanat koji mogu primijeniti svuda po svijetu, a i sve mi je to nekako blisko, jer se cijeli život bavim modom, modelingom, šminkom i odjećom. Možda se i u tome okušam tu na otoku i naučim neke nove karipske tajne i vještine ljepote i zdravlja. To bih jako voljela. Vjerujem da mnogo mogu naučiti o tome ovdje, tako kad šećem plažom vidim i muškarce i žene svih generacija kako si ‘pilingiraju’ tijelo pijeskom. Uvijek sam se divila prirodnim metodama.
Naime, moja susjeda koja je preselila na Grenadu s Haitija ima kozmetički wellness u jednom odmaralištu, proizvodi kozmetičke kreme, eterična ulja, sapune, losione i ostale prirodne pripravke, a sve bilje joj raste u vrtu, tu se i destilira i proizvodi i prodaje, a njezini proizvodi mogu se naći i na drugim karipskim otocima i u skupim hotelima. Pa ćemo vidjeti, za sada sam samo susjeda koja rado dođe u posjet. To je jedna fina gospođa, jako draga. Od nje sam i posudila mašinu za šivanje da bih mogla nešto napraviti od ovih predivnih afričkih materijala, zaista lijepi uzorci i boje.
Žene su ovdje jako dotjerane, puno pažnje pridaju svojoj kosi i svaka ima neku jedinstvenu kreaciju. Jako puno njih ima ravnu kosu, mogu si samo misliti koliko truda svakodnevno ulazžu da bi dobile taj efekt.
Pošto su ovo ipak Karibi, ima puno ‘rasta’, oni si nikada ne šišaju kosu, muški imaju ‘dredove’ do poda, koji se nikada ne vide jer su im pokriveni specijalnim kapama ili maramama. Nikako ne shvaćam neke od njih koji nose toliko kose u debelim vunenim kapama, a vani je 35 stupnjeva i najjače sunce. Dakle, zanimljivo je da oni koji puštaju kosu van ili zbog dredova odlaze frizeru, oni nisu pravi ‘raste’ nego samo foliranti.
Iako mi je Nail Art jako dobro poznat iz Japana, svačeg sam se ovdje nagledala, pa čak i stare bakice u osamdesetima nose fluoroscentni lak na noktima.
Crnci imaju drugačiju kožu nego mi stoga imaju i neke druge navike koje su nama neobične, pa se tako male bebe ne smiju kupati svaki dan, a odrasli hodaju okolo s bijelim flekama, prvo smo mislili da je to nekakav običaj ili ritual, a onda smo se raspitali i otkrili da stalno hodaju okolo napudrani, da se ne bi znojili.
Svi se jako zdravo hrane, tu su čak I beskućnici prisiljeni jesti puno voća i povrća, zato što je uvijek negdje neko plodno drvo lako dostupno. Grenada je najzelenije mijesto koje sam ikada vidjela. Sve buja životom.
Imamo tu sreću da živimo svega 10 metara od mora, tako da nam znaju svratiti ogromne dvometarske crne raže, izgledaju strašno i jako su opasne ako im smetaš, ovdje ih zovu “Devil”(vrag), osim toga vrtom nam se šuljaju divlje iguana (do 80 cm velik reptil nalik na guštere), koje su kričavo zelene kad su male, a kada narastu, boja kože im potamni i postane smeđa od silnog izležavanja na suncu.
Imamo veliki vrt, male piliće i kokice, tri psa, koze i jariće, a nedavno nam se zaštopao sifon, otkrili smo kako nam se morski rak zaglavio u cijevi.
Večeri su posebno čarobne zato što je čisto zvjezdano nebo, obrisi palma na mjesečini i pun vrt krijesnica, koje nisam vidjela od djetinjstva.
Humanitarni rad
Nečija baka je jednom rekla: 'Najbolji jastuk na svijetu je čista savjest'. Pritom ne mislim na nekakve prijevare, krađe ili kosture u ormaru, već na onaj čisti san kada znaš da si zaista iskoristio dan: da si dao sve od sebe čega god si se dotaknuo, da si to sve učinio iz srca i iskrenih pobuda, da si zastao i pomogao nekome tko ti to sigurno nikad neće moći vratiti, da si ohrabrio ili uljepšao nečiji dan, da si se fizički umorio i proveo vrijeme na suncu, svježem zraku i u prirodi, da si se odnosio prema svima onako kako bi htio da se oni odnose prema tebi! Ima jedna poznata Isusova: 'Kojom mjerom dajete, tom mjerom ćete i primiti!'.
Trenutačno živim na Grenadi i bavim se humanitarnim radom. Ne radim to da bih dobila neke posebne poene i zataškala svoju savjest, istina je, kad smo odlazili, bilo je tu puno tapšanja po leđima i čestitanja na velikoj požrtvovnosti. Moram priznati da mi je to donekle godilo i cijenim to, ali iskreno, ne smatram to nekom velikom žrtvom, nisam neki fanatik i nemam namjeru promijeniti svijet, niti ikome nametati svoja vjerovanja. Smatram se vrlo sretnom i privilegiranom osobom što sam uopće u mogućnosti doći na jedno ovakvo predivno mjesto i iz zahvalnosti želim posvetiti nekome manje privilegiranom pažnju i možda čak nekim svojim spoznajama dodati vrijednost nečijem životu. Mogla sam to i u Hrvatskoj, naravno, samo što sam tamo bila u petlji, upala sam u mašinu posla, zarade, karijere, stresa!
Moj Kristijan i ja smo oduvijek htjeli doći na ovakav neki otok i živjeti jednim jednostavnim i mirnim životom! Istina, mogli smo ići u najcrnju Afriku, ali kako se potpuno sami financiramo, htjeli smo da nam za početak taj prvi put bude donekle ‘mekan’, dok ne vidimo i ne shvatimo što to uopće znači baviti se ovakvim poslom. Kristijan se prije dvije godine upoznao s Davidom Gatesom. To je jedan američki pilot koji pod sobom ima krovnu organizaciju koja ima 60-ak humanitarnih projekata po cijelom svijetu. Oni se bave 'Medical Aviation' (dostava lijekova i medicinske njege nepristupačnim krajevima svijeta) i medijima (radio, televizija i internet).
David ima divnu obitelj, svoje dvoje djece i troje posvojene, svi se bave humanitarnim radom, a zanimljivo je da su i David i njegova žena Becky djeca misionara koji su odrasli u Amazoni, a najsimpatičnije i najnevjerojatnije mi je to što ju je on zaprosio kad su imali svega 8 godina i evo sad puno godina kasnije su oženjeni i žive jedan ispunjen život. Zanimljivo je slušati njihove priče što su sve prošli, a i vidjeti ih kako skromno žive i sve velike donacije zaista završe tamo gdje su i potrebne. Oni svoje dane provode u malenom avionu putujući na relacijama Južna, Srednja, Sjeverna Amerika i spavaju na pisti ispod avionskog krila. Imali smo ih prilike ugostiti tijekom vikenda i naslušali smo se zaista zanimljivih priča.
Dakle, nakon dvije duge godine skupljanja informacija i kontaktiranja ljudi koji vode raznolike humanitarne projekte. Krenuli smo uz odluku koja je bila sigurna od prvog dana, ali i ne tako laka za donijeti, ali usprkos raznim nepovoljnim faktorima , jednom kad smo odlučili, više se nismo okretali natrag! Naravno nije tako lako ostaviti posao i sve i otići. Nismo požalili. Naši su se već navikli, ja putujem od svoje trinaeste godine, obišla sam i živjela u manje više svim metropolama, a Kristijan je dvanaest godina živio u Australiji.
Promjena za 180 stupnjeva od stresnog posla, zagađenih gradskih ulica na otok s predivnim oceanom, svježim zrakom, egzotičnim voćem i domaćim i divljim životinjama. Sadim vrt i zaista sam se posvetila prirodnim izvorima zdravlja i jako puno istražujem o bilju i njegovim vrijednostima, sadim sve u vrtu i koristim kao lijek.
Jedemo voće i povrće iz vrta, sve je organsko, kupujemo ribu koja je svježe ulovljena svega par sto metara dalje od naše kuće. Inače ne jedemo meso, a ribu jako rijetko (jer ima puno žive u sebi), tako da nam je vrt sasvim dovoljan, naravno i žitarice, orašaste plodove koji su ovdje jako jako skupi pa ih za sada izbjegavamo, morat ćemo to naručiti iz Amerike!
Napokon imam vremena za izradu svakojakih ručnih radova i projekata, od kuhanja, vrtlarenja, šivanja. Izrađujem košare od palminog lišća i u tome beskrajno uživam. A želim naglasiti da ljekovito djeluje i kada ostvarujemo ideje i zamisli. Rezultat je lučenje serotonina (hormon sreće).
Dosad je za mene bilo puno posla oko vrta i kuće i trebala sam se dobro odmoriti od posla koji sam radila, tj. od poslova, radila sam paralelno ponekad čak i 6 poslova. Volontiram u sirotištu, a i pomagat ću Kristijanu u produkciji video materijala kad nam stigne sva video oprema iz Amerike. Kristijan se bavi jednim zatvorskim projektom, odlazi u zatvor i radi sa zatvorenicima. Uz sve to, imamo i jako puno vremena za uživanje.
Ako ste ikada razmišljali o nečem sličnom, imali želju za nečim takvim, budite hrabri i ne dvoumite se, učinite taj korak. Pred vama je cijeli svijet, svaki dan je jedna nova prazna stranica koju treba popuniti. I kako mi moji prijatelji iz Hrvatske pišu: 'Kući je sve po starom.' I na kraju krajeva uvijek se imate gdje vratiti!
I koliko god se čini da smo došli drugima učiniti neko dobro i uslugu, toliko se zapravo osjećamo da je usluga napravljena nama!