Kolumna Marije Miholjek

Zagrepčanin u kojem kuca splitsko srce

Slika nije dostupna
Ima li plemenitijeg čina nego nakon smrti svoga bližnjega doniranjem organa nekome spasiti život?

Hrvatska je prošli tjedan oborila jedan rekord. Rekord u broju presađenih organa. U 5 dana spašeno je 19 života: 15 organa presađeno je hrvatskim pacijentima, a 4 su putem Eurotransplanta poslana u Njemačku i Austriju.

U Dnevniku Nove TV o svom je iskustvu progovorio Danimir. Teško je bilo ostati ravnodušan nakon njegovih riječi. Čovjek preplavljen emocijama istovremeno je i sretan i potišten. Sreća – dobio je novo srce, novu priliku, novi život. Tuga – njegov je donor jedan mladi dečko. Danimir je odrastao u Zagrebu, a sada u njemu kuca splitsko srce. Kroz osmijeh kaže da je i dalje Dinamovac jer to je, po njegovom, ipak sve u glavi. U tri prva mjeseca ove godine u KBC-u Dubrava uspješno je obavljeno čak šest transplantacija srca.

Tanja je deset godina čekala bubreg. Mukotrpne dijalize sada su iza nje. Da je ojačala svijest ljudi kad je doniranje organa u pitanju govori i ovaj podatak – danas na bubrege čeka 293 pacijenata, prošle godine 334.

Danimir i Tanja su zahvaljujući humanosti drugih okrenuli novu stranicu u životu. Stanko to tek čeka. U ratu se, prenoseći hrvatske ranjenike u zaleđu Zadra, zarazio hepatitisom C. Red bolnice, red nekoliko dobrih dana, red slabosti, red kontrola. Na listi je, čeka poziv iz Zagreba i svoju šansu za povratkom u normalan život. I on ima razloga za optimizam. U prvom tromjesečju ove godine presađena su 24 jetra – tri više nego lani u ovo doba.

Hrvatska se može pohvaliti da je po broju davatelja organa medu najnaprednijima u Europi. U samo 5 godina broj transplantacija je porastao s 50 na oko 200 na godinu.
Hrvatska, kao i brojne druge europske zemlje, ima zakon tzv. pretpostavljenog pristanka. Svi smo mogući darivatelji ako se za života nismo tome izričito protivili. No, bez obzira na zakon, obavezno se konzultira obitelj.

U registru nedarivatelja, onih koji su potpisali izjavu o nedarivanju, prošle je godine bilo oko 2000 osoba. Biti nedarivatelj apsolutno je stvar osobnog odabira i treba je poštovati. No, ipak ostaje pitanje, kako bi svatko od nas razmišljao da danas-sutra novo srce, bubreg ili jetra zatreba nama ili nekome iz naših obitelji?

Evo samo nekih razmišljanja:
'Jednostavnom odlukom ožalošćena obitelj može spasiti druge obitelji od teške boli, kroz koju sami prolaze ili osuditi ih na trajnu patnju. Znajući to, često mislim je li drukčija odluka uopće moguća', roditelji koji su darovali organe svog sedmogodišnjeg sina. Ubili su ga razbojnici dok su bili na ljetovanju u Italiji.

'Moj sin je spasio šest života. Volio bih kada bih mogao učiniti to isto'. Riječi su to oca koji je poslušao želju svog sina. U vozačkoj je dozvoli naveo da želi biti donor.

Danimir se našao s druge strane, strane primatelja. Teško je naći prave, ma zapravo, ikakve riječi nakon tako velikog i plemenitog čina obitelji koja je izgubila sina. Bio je jednostavan i kratak. 'To se ne može platiti, to je jedno veliko HVALA'. Zagrepčanin u kojem sada kuca splitsko srce.

>> 15 godina poslije: Od Londona do Iloka
>> Kome smeta dojenje na javnom mjestu
>> Svi mi imamo svoju priču, strahove, odluke i prognoze
>> Cyberbulling metastazira; nazire li itko pravu terapiju?
>> U nemilosrdnoj 2010. ipak ima stvari kojima se možemo veseliti
>> Pariz Istoka - mjesto za rušenje predrasuda