Brojni obrtnici godinama čekaju na otkup državnih lokala. Vlada je prije dvije godine donijela uredbu o prodaji poslovnih prostora u vlasništvu države, ali do danas nije prodan niti jedan. Zašto? Zato što je sve zapelo u nekoj ladici. U uredu za upravljanje državnom imovinom jednom su mi prilikom objasnili kako je sve stalo na Ministarstvu pravosuđa. Sve je trebalo biti riješeno početkom godine. No, ništa.
Od više od tisuću zahtjeva zaključeno je kako tristotinjak lokala ima čiste papire i samo čeka zeleno svjetlo. Dakle, ako u prosjeku uzmemo da za svaki lokal država može dobiti oko sto tisuća eura, riječ je o 30 milijuna eura ili preračunato u kune gotovo 220 milijuna kuna.
Pa i nije tako mala svota, zar ne?
Nije mi jasno zašto se konačno ne riješi taj problem jer s jedne strane Vlada ima obrtnike s novcem, koji su već ludi od čekanja, a s druge strane ima praznu državnu blagajnu.
Kad se zbroji dva i dva na kraju će biti zadovoljna i jedna i druga strana.
No nisu u pitanju samo poslovni prostori, već i brojni držani stanovi koji se ne koriste. Ured za upravljanje državnom imovinom prije dva mjeseca konačno je objavio natječaj za prodaju 35 stanova u vlasništvu države na području Zagreba, Karlovca, Rijeke i Osijeka te još 10-ak stanova u suvlasništvu.
Mahom je riječ o neuseljivim stambenim prostorima, uglavnom u gradskim središtima, kojima se država ne služi, a za koje bi, sudeći prema istaknutim početnim cijenama, mogla ostvariti prihod od najmanje 15 milijuna kuna. Najskuplji ponuđeni stan je u Osijeku – 84 m2 za 920.000 kuna.
E da, ali nije riječ o samo 35 stanova, država ih ima oko 2200. Prema cijenama na hrvatskom tržištu nekretnina, vrijednost državnih stanova, a uzimajući u obzir da je riječ o nekretninama 'pretežito male kvadrature', nije manja od 100 milijuna eura.
A gdje su još bivše vojarne i policijski objekti, zemljišta tvrtki s pretežitim državnim vlasništvom, zemljišta koje je zaplijenila Porezna uprava, nekretnine oduzete od tvrtki zbog nezakonite privatizacije i razna druga imovina sakupljena u stečajnim postupcima ili nagodbama sa zaduženim pojedincima i tvrtkama.
Ono što je država i htjela prodati ili dodijeliti u koncesiju – propalo je zbog prostornih planova, problema sa zemljišno-knjižnim papirima, a tko bi normalan ulagao u nečist posao. S druge strane i ono što je država ustupila županijama na korištenje – lokalne vlasti jednostavno ne znaju iskoristiti.
I sad, što čovjek može reći za ovaj nesposobni i začarani krug koji se ne može riješiti godinama?
Cjelokupna vrijednost državne imovine procjenjuje se da je tri do četiri puta veća od ukupne državne zaduženosti. No to su samo procjene stručnjaka, jer jedinstveni popis državne imovine – NE POSTOJI.
Da, ali nije samo problem što državno vlasništvo nije objedinjeno, ne postoji ni evidencija primjerice popisa izvora vode ili minerala koji nisu u koncesiji i pa onda ni vrijednost tih bogatstava.
I tako umjesto da država napuni ionako praznu blagajnu, vrijednost bog zna kolike imovine – jednostavno propada!!! I ne samo to – milijuni kuna iz džepova poreznih obveznika odlaze na njihovo održavanje.
>> Jurica i Vejnović kao primjer drugima
>> Kad će Vlada popustiti pod pritiskom?
>> Kralj i lutke na koncu
>> Jeste li ikada upoznali vampira?
>> Tko radi, taj i griješi