Ako ćemo vjerovati velikom svjetskom istraživanju američke Nexstep agencije – dvije trećine hrvatskih službenika i uslužnih djelatnika nikada se neće nasmiješiti klijentu.
Najviše im se smiješe Šveđani. U 90 posto situacija! Ili 'hladni' sjevernjaci nisu baš tako hladni – ili jednostavno imaju više razloga za osmijeh i na poslu i u životu općenito.
Za ilustraciju. Prodavačica koja radi za privatnika i mora 'poginuti' na poslu za svoje 2 i pol tisuće kuna gleda društvo iz državne službe kako stiže grupno na pauzu i traži mjesto na jednoj od terasa kafića. Kako će se nasmijati i pozdraviti kupca koji je upravo ušao kad jednim okom baca pogled na terasu i u sebi misli 'boli njih briga; najveći problem danas im je: hm... ne znam, hi, hi, hi... hoću li kavu s mlijekom ili he, he, he ... kapučino. Ne, ne... ipak bih Nescafe od vanilije'.
Divno je čuti da ima ljudi koji su zadovoljni poslom I dok se gospođe veselo hihoću, konobaru ruka pada pod težinom tacne. Jedva se suzdržava da im ne kaže: ' Hajde se vi lijepo smislite, ja sam sâm na 30 stolova... A ne da im se još nasmije. Gleda ih i on i u sebi prebire: 'Ja tu ne znam tko mi glavu nosi, a one malo na poslu, pa kavica, pa će se kupiti nešto za ručak, pa se ode još u poštu platiti račune, a onda na poslu malo internet, malo papirologije, malo telefoniranja i prođe dan'.
A gospođe... kad se vrate na svoje radno mjesto i čuju da im ukidaju božićnicu, regres i dar za djecu i što? Da se još nasmiju kad im netko kaže dobar dan? E onda se, zbog nezadovoljnih gospođa i drugih, jave sindikati javnih i državnih službi i traže da se i kod privatnika lupi porez na božićnice, regres i darove. Kud ih još boli rana od kriznoga poreza, još im samo treba da im po istom, principu 'uvale' i ovo. I tako u krug. I naravno da se nitko ne smije – ni prodavači, ni konobari ni službenici!
Ali ipak, Amerikancima i njihovim istraživanjima unatoč – imamo mi i jako puno radnika koji ostave svoje probleme kod kuće, itekako zarade svoju plaću i sve to uz osmijeh. Samo za primjer – prvosvibanjski vikend na Plitvicama. Ljudi sa svih strana svijeta pohrlili su vidjeti ljepote našeg nacionalnog parka. Za kupnju ulaznica čekalo se dugo, ali nisam vidjela nikoga namrgođenog. Na informacijama – svi nasmijani i simpatični. U svakom prekrasnom selu na Korani, gdje je sve uređeno kao 'po špagi', smješka se i prodavačica sladoleda i konobari u kafiću i gotovo svaka osoba koja na kući ima izvješen natpis 'ZIMMER'. I ne samo to – i turistima osmijeh na lice izmami činjenica da u kraju koji izgleda kao raj na zemlji možete noćiti za cijenu od 80 do 150 kuna. Divno je čuti da ima ljudi koji su zadovoljni poslom, rezervacijama, imaju planove za sezonu i razmišljaju o ulaganjima za budućnost. Neka ih samo bude više!
Vjerojatno nema onih koji se barem jednom nisu našli u situaciji da im se kosa digla glavi, a živci stanjili nakon 'seanse' na nekom šalteru, odmjeravanja u trgovini i procjenjivanja s vrata tko što može, odnosno ne može platiti. Bahatost nema opravdanja i mnogima ne bi pala kapa s glave za malo ljubazniji izraz lica – to je sigurno. Sigurno je i to da nam treba više osmijeha. Ali jošš nešto – više razloga za osmijeh. Možda ćemo tada u društvo sa Šveđanima.
>> Zagrepčanin u kojem kuca splitsko srce
>> 15 godina poslije: Od Londona do Iloka
>> Kome smeta dojenje na javnom mjestu
>> Svi mi imamo svoju priču, strahove, odluke i prognoze
>> Cyberbulling metastazira; nazire li itko pravu terapiju?
>> U nemilosrdnoj 2010. ipak ima stvari kojima se možemo veseliti
>> Pariz Istoka - mjesto za rušenje predrasuda