Da ne kažem prehrambenu – gdje će se jesti, što će se jesti – ragu, krem ili bistra juha... kuhano, pečeno, pohano, na ražnju... riža, krumpir ili kroketi... salate... torte... Ništa manje važno nije ni cvijeće, pa salvete, pardon ubrusi. A tek odjevna inicijacija? Mlade djevojke, praktički još djeca, drže u rukama papiriće i u sebi ponavljaju BISKUP: Primi pečat dara Duha svetoga. JA: Amen. BISKUP: Mir s tobom. JA: I s duhom tvojim... i neprirodno koračaju prema njemu pateći na potpeticama od 10 centimetara. Hrabrije i na 12! Haljine, odijela, frizure... sve se to mjesecima priprema. Restorani se rezerviraju i po godinu dana unaprijed. Pustite vi to. Nek' je to spremno, a za ostalo će se lako.
E sad, kad se zna koliko se izgara za organizaciju, zamislite kakvu je buru izazvao jedan slavonski župnik koji je ovih dana odbio pustiti na krizmu 10 krizmanika. O-DBI-O! Jednostavno, nisu zadovoljili osnove, ni onaj minimun koji su trebali znati da bi pristupili sakramentu potvrde. O svojoj je odluci, razumije se, obavijestio i nadbiskupa. Zamislite šoka i nevjerice među pukom?! Župnik se preko noći pretvorio u neprijatelja broj 1. Roditelji desetorke na nogama. Kad se njima pribroje bake, djedovi, tetke, strine, kumovi... e to već postaje nezanemariva brojka pobunjenika. Gotovo k'o Varšavska! Opet, nije im ni za zamjeriti. Pa kud sad s tolikim mesom, kolačima i pićem? A zamislite kako je tek onima koji su na balkon ubacili dodatni frižider za pivo? Ili još gore, platili molera da im okreči cijelu kuću za taj dan?
Presedan u mjestu. Ne da nikada nijedan župnik to nije učinio, već mu takvo što nije ni palo na pamet. To što je htio poslati poruku bez obzira na reakcije – malo je koga briga. Poruku - i mladima i roditeljima i kumovima da krizma nije samo dernek za 50 ljudi, prejedanje i prepijanje, da nije stvar prestiža tko je rezervirao bolji restoran, da nije natjecanje tko je kupio bolji (skuplji) dar i tko je što stavio na sebe.
Mijenjaju se vremena, mijenjaju se običaji. Jasno je da nove generacije imaju neke nove želje i potrebe nego prije dva, tri desetljeća. Ali, nije li 15, 16 godina za ispunjenje nekih ipak malo prerano? Naravno da će mladež htjeti i najnovije mobitele i laptope i kamere i skutere na kojima život dovode u opasnost i još svakakva čuda - jer ima i ona(j) drugi iz razreda. Naravno da će htjeti cipele, košulju ili haljinu koje su neka marka ne zato što im ljepše stoji od neke druge - već zato što to ima i ona(j) drugi iz razreda. I treći i četvrti i peti... svi imaju sve i kako ćeš ti sad svome djetetu reći ne može?
Oni koji stvarno nemaju ni za sendvič svaki dan, a kamoli za skupe tenisice nerijetko su ili potpuno nevidljivi ili postaju meta ismijavanja. Međutim, tko će svima njima biti korektiv ako roditelj neće? Da im je lako boriti se sa svim tim strujama – nije. Baš zato svaka čast onima (a ima i takvih) koji su uspjeli oduprijeti se nametnutom diktatu većine i svojoj djeci objasniti zašto. Čovjek se stvarno počesto može zapitati – tko je tu lud? Kuka se, a na darove se saspe prosječna hrvatska plaća - makar bilo na 24 rate. Živi se na kredit. Nažalost. No, mora li se baš tako 'zakopavati' i kad treba i kad ne treba?
Na kraju jedne od krizmi ovih dana u Hrvatskoj, nadbiskup se obratio krizmanicima riječima – svojim ponašanjem tijekom misnoga slavlja koje je trajalo gotovo dva i pol sata, što nije lako izdržati, pokazali ste da ste doista položili ispit zrelosti i ja vam na tome čestitam. Ispit na kojemu, po svemu sudeći, svakoga dana i mnogi roditelji posrću. Poput pobunjenika protiv župnika. Bolje je odmah napasti nego možda poći od sebe i svoga djeteta. Jer ipak – nije važno što ništa ne znaju, nije važno ni što im na taj način poručuju da je gledanje kroz prste u redu i poželjno. Najvažnije od svega ipak je... što će drugi reći.
>> Arhiva