Slovenski premijer Borut Pahor prošle je subote na Brdu kod Kranja konačno potvrdio ono što dio autora i analitičara u hrvatskom javnom prostoru već godinama govori: 'Zemlje članice EU nisu samo u nesuglasju oko priznanja Kosova, pa ih 5 tu novu državu još nije priznalo, VEĆ SU U OPĆEM NESUGLASJU OKO VIZIJE I NAČINA PROŠIRENJA UNIJE NA JUGOISTOK EUROPE!'. Bingo, to je to, konačno izrečena istina koja ima težinu jer dolazi od predsjednika Vlade punopravne zemlje članice, koja je sve do američkog 'uplitanja' u rješenje hrvatsko-slovenskog graničnog spora i sama bila pijun tog istog nesuglasja. Borba oko vizije širenja Unije između Britanije i satelita, te stare 'karolinške' Europe i dalje traje, samo mijenja oblike.
U tom svjetlu valja promatrati nedolazak predsjednika Srbije na Brdo kod Kranja, službeni skup koji se odvijao pod pokroviteljstvom Europske Unije, te nagli dolazak u Opatiju na neformalni susret s hrvatskim predsjednikom Ivom Josipovićem. Zanimljivo je da je britanski 'Economist', jedno od glavnih 'dubokih grla' kraljevskog instituta za međunarodne odnose, dva dana poslije regionalne konferencije - Srbiju nazvao 'regionalnim nasilnikom'. Nakon tog teksta, čistog i već poznatog okretanja 'pile naopako', nije doista potrebno previše truda i 'off the record' doznati da je dio zemalja članica Tadićev nedolazak žustrije predbacio Londonu - glavnom političkom sponzoru našeg istočnog susjeda. Njegov nedolazak na Brdo kod Kranja nije ostao neprimijećen ni u američkoj diplomaciji u kojoj je unatoč Kosovu, afirmiran kao elokventan Europejac s iznimnim državničkim vještinama i regionalnim liderskim pretenzijama.
Predsjednik Josipović je stoga pristao biti Tadićev 'smokvin list'. Što god se u nas javno plasiralo o tom susretu, neformalan za srbijanske medije gotovo konspirativan Tadićev dolazak u Opatiju bio je njegov čisti PR, 'domaća zadaća' koja mu je zadana i koju je morao odraditi zbog pažljive i brižno građene arhitekture svoga imagea. U tom sklopu vrlo je maliciozno parafrazirao riječi premijerke Kosor izrečene na završnoj konferenciji za novinare na Brdu kod Kranja. Govoreći o 'političkoj hrabrosti' premijerka je tada kazala: 'Puno je lakše rušiti nego graditi'. Tadić, inače po ovlastima njezin counterpart, u Opatiji je kazao: 'Ja sam tu da gradim, a ne da rušim'. Taj detalj nije nikomu zapeo za oko. Tadić je analitički proučio površnu hrvatsku javnu percepciju. Svaka čast!!!!
Predsjednik Josipović se doimao kao da je na taj sastanak došao potpuno diplomatski nepripremljen. Umjesto da aktualizira izručenje Haškome sudu Gorana Hadžića optuženog za razaranje Vukovara, te Ratka Mladića u nas u odsutnosti osuđenog na 20 godina zatvora zbog zločina u Kijevu - Josipović je prihvatio Tadićevu tezu o mogućnosti izvansudske nagodbe i povlačenju hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije na ICJ-u. Jadranka Kosor svojom je izjavom de facto tu mogućnost odbacila. I to je u redu.
Zanimljivo je da površna hrvatska javna percepcija kad govori o hrvatskoj i srpskoj tužbi govori kao o dvjema tužbama. Ne, srpska tužba je protutužba, pomalo redikulozan i očajnički potez proizveden za srbijanske unutarnjopolitičke svrhe nakon što se ICJ u studenome 2008. proglasio nadležnim za sudovanje u predmetu Hrvatska vs. Srbija za genocid. Njezin temeljni supstrat obuhvaća razdoblje NDH, dakle paradržave koje Hrvatska nije pravna sljednica, i obuhvaća razdoblje Drugog svjetskog rata kada konvencija o sprečavanju genocida nije ni postojala.
Predsjednik Josipović je 2005. kao saborski zastupnik i jedan od koautora tužbe za Dnevnik Nove TV neizravno kazao kako je tužba labavo napisana. U međuvremenu tu su, možda tada i labavo napisanu tužbu, popravili i nadopunili renomirani profesori kaznenoga prava: Sands, Crowford, Damaška... Međunarodni sud pravde (ICJ) je krovno UN-ovo pravosudno tijelo, ozbiljan sud koji zacijelo ne bi proglasio nadležnost za sudovanje po nekoj lošoj tužbi.
Srbija u svojoj protutužbi uz ostalo traži i zabranu obilježavanja 'Oluje'. Srbijansko-britanski obavještajni projekt 'genocidne' Oluje se u Haagu već debelo urušio. Pa u skladu s tim i ne čudi 'strah' predsjednika Tadića da će general Gotovina možda biti oslobođen. A tako su se svi skupa jako namučili da britanska diplomacija 25. 3. 2004. generala Gotovinu naknadno ubaci u rezoluciju Vijeća sigurnosti i izjednači ga s Karadžićem i Mladićem. U tome im je, doduše, uvelike pomogla indolentna plitkost hrvatske politike i nesposobnost hrvatske diplomacije.
Stoga se u ime svih žrtava Domovinskoga rata valja složiti s dr.Vesnom Bosanac koja je na susret Josipović-Tadić reagirala riječima: '1029 osoba. Mi još uvijek ne znamo gdje su skončali. Vrlo ozbiljno treba o tome razgovarati, a ne tako ležerno uz kavu o nagodbama. Mene osobno je to zasmetalo'. Ratna ravnateljica vukovarske bolnice, one iste iz koje su vodili kolone smrti na Ovčaru, ni danas 19 godina nakon vukovarske tragedije (koja je dio tužbe op.a.) nije dobila gradsku nagradu za životno djelo. Kad se to bude dogodilo i kad vijećnici srpske nacionalnosti prestanu opstruirati taj prijedlog - Hrvatska može razmišljati o povlačenju tužbe protiv Srbije i civilizirano i u dobroj vjeri početi rješavati probleme proizašle iz vihora rata. Jer to bi bio jasan znak da ova garnitura srpskih političara nudi 'novo vrijeme', a ne lakirano političko i psihološko sljedništvo Sloboda Miloševića zapisano u memorandumu Srpske akademije nauka.
To ne znači da do tada ne treba raditi u dobroj vjeri. Treba, ali formalno i u kravatama, a ne po ad hoc organiziranim plovidbama po opatijskoj rivijeri. Ne glumiti 'smokvin list', već pustiti sud da raspravlja po tužbi Hrvatske protiv Srbije za genocid. Raščistiti prošlost, a ne je podmetati pod tepih. To je conditio sine qua non prosperitetnih dobrosusjedskih odnosa… Mit o 'građanskome' ratu izrađen u laboratorijima međunarodnih interesa za Hrvatsku nitko neće srušiti ako ga ne sruši sama. I istinu o agresiji konačno izvede na čistac povijesti.
>> Arhiva