Do prije godinu dana potpuno nepoznat mladić iz Mrkoplja, uzeo je medalju u jednoj od najzahtjevnih disciplina, a sve nas nakon svega zanima samo, je li se obećao Slovencima?! Gledam njegov dolazak, pa slavlje i opet u tom slavlju svi imaju samo jedno pitanje: pod čijom će zastvom nastupati?
Pokušavam to razumjeti s one novinarske, profesionalne strane, ali s druge pokušavam biti i Jakov Fak. Pokušajmo se onda samo na trenutak staviti u položaj u kojem je trenutačno ovaj 23-godišnjak.
On je zahvaljujući vlastitom trudu, žrtvovanju svoje obitelji, ali i slovenskom treneru i slovenskoj reprezentaciji došao do tog rezultata. Bljesnuo je prije godinu dana na Svjetskom prvenstvu u biatlonu kada je osvojio brončanu medalju. I tada je šira javnost prvi put čula za Jakova Faka.
Nakon tog senzacionalnog uspjeha svi su se požurili uputiti mu čestitke, malo se s njim fotografirati i obećati po koju… I onda pada u zaborav. Trenira u Sloveniji, jer u Hrvatskoj nema gdje, trenira sa slovenskom reprezentacijom, jer u Hrvatskoj nema s kime. Dolaze Olimpijske igre, on osvaja broncu i onda se ponovno okreće ploča. Evo novih čestitki, novih zajedničkih fotografija, a bogme i novih obećanja. Jakov Fak pak svima poručuje: 'Pustite me na miru do kraja sezone, a onda ćemo sjesti za stol…'
Sjedimo tako na kavi i pričamo o tom mladom super ozbiljnom i pametnom dečku, njegovim odmjerenim izjavama i onda se u priču ubacuje jedan, može se reći, djelomični poznanik. Ničim izazvan počinje iz svih oružja pucati po Faku. Obraća se meni i ljutito me uvjerava kako se on već odlučio za Slovence i zašto ga sad pokušavam glorificirati, jer on je već odlučio otići i izdati svoju Domovinu!
Tko je u početku pomagao Anti Kosteliću koji je uspio sve sam sa svojim klincima? Još na kraju dodaje: nek ide, ne treba ga nitko moliti i to svakako objavite vi na Novoj! Malo je reći da sam bila u šoku. Pitam se otkud nekomu nakon svega pravo suditi i osuditi Jakova Faka, jer zamislite, molim vas, dečko razmišlja i važe uvjete koji za njega znače život!
Podsjetit ću djelomičnog poznanika da se od obećanja ne živi, a bogme ni od jednokratne premije od 30 tisuća kuna za osvojenu medalju. O tim pustim nikad ispunjenim obećanjima mogla bi Faku iz prve ruke reći nešto i brončana iz Pekinga Snježana Pejčić, ali to je sad već druga tema…
A Kostelić, Kostelići su ionako velika, posebna i jedinstva priča koja će se teško ponoviti! Zato Jakovu Faku treba čestitati na uspjehu, zaželjeti mu sve najbolje i pustiti ga da na miru trenira i na kraju sam odluči. Kakva god odluka bila nitko mu nema pravo ništa zamjeriti.
A u međuvremenu Jakov će se u četvrtak uputiti na trening sa svojim slovenskim trenerima, na slovenskim stazama, gdje će ga čekati slovenski biatlonci i vrhunski uvjeti. I da, odluka Jakova Faka bit će teška, savršeni uvjeti s jedne – i domoljublje s druge strane.