Kad sam bila mala mama mi je pokušala objasniti zašto Braco ne može hodati.
Nisam shvaćala.
Potom sam narasla.
Ono što su me dotad naučili je da nije lijepo upirati prstom, nije lijepo gledati, ma nije lijepo uopće išta pitati. Bolje je praviti se da ono ne postoji. Ono je invaliditet. Entitet. Biće za sebe, u našem društvu.
Ovoga vikenda imala sam čast biti jedna od 'dobrih ljudi' koji su sudjelovanjem, odnosno kuhanjem, na sajmu koji se održavao u Splitu htjeli ukazati svijetu na postojanje osoba s invaliditetom.
Tada mi je sinulo. Sjetila sam se tog pogleda. Kada misle da ne vidiš da te gledaju... A ti ga itekako osjetiš. Pogled koji ti jasno daje do znanja da si drukčiji.
Bila je '91., tada sam i ja bila scheisse Ausslander. To je govorio pogled koji me pratio dok sam hodala hodnikom, a djeca su se razmicala da prođem. U fluorescentno žutoj jakni iz Caritasa, ljubičastim čizmama od starije rođakinje - dva broja većim, pokrpanoj traper torbi... rijetkoj opipljivoj uspomeni iz Vojvodine. Gledali su me, a vidjeli moj izbjeglički karton. Gurala sam i ja svoja nevidljiva kolica.
Barijere su predrasude, a ne invaliditet - moto je mreže udruga osoba s invaliditetom. Predrasude. Prođe mi kroz glavu kad se sjetim Brace. Nikad ga nisam pitala zašto ne može hodati.
Ja nemam predrasuda ili? Nemam, dok stojim sa strane i promatram svijet oko sebe. Pozitivna diskriminacija…koji glupi pojam. Kao kad muž ima valjani razlog da udari ženu. Diskriminacija. Točka.
Jedan predsjednik udruge rekao je tada nešto što ne govore predsjednici udruga. 'Lako je nama predsjednicima udruga... mi smo stalno u medijima… mi imamo status, mi smo se zaštitili, mi smo svete krave... a što je s našim članovima!' I dok traži svoje štake, sprdajući se sam sebi, kako ga najviše muči ta prva, jer nikako ubaciti u prvu... dodaje: 'Ja sam osoba sa stopostotnim invaliditetom, gdje je tu pravda?! Ja i onaj koji leži prikovan za krevet!' I sve dok je takvog sustava u kojem će invalidi imati besplatan parking, dok će oni koji hodaju imati status stopostotnog invalida... živjet će i pozitivna diskriminacija, dodaje, a zapravo diskriminacija.
Bore se i borit će se s neprilagođenim kolnicima, ukradenim parkirnim mjestima, strmim stepenicama na ulazima zgrada, trgovinama... neprilagođenim mentalitetom. Ljudi će gledati skrivećki i neće pitati... pravit će se da ne postoji.
Nikola je najbolji primjer. Njegovu priču ispričat ćemo Vam večeras u Provjerenom. Nikola je slijep. I gotovo potpuno gluh. Prošle je godine imao rak testisa. Živi s roditeljima i troje braće. Radi. I to značajan posao za zajednicu slijepih. Prevodi knjige na brajcu. Ali radi u Zagrebu, a živi u Jastrebarskom.
Dug je njegov put do posla. Stan u Zagrebu ne može dobiti jer ne zadovoljava kriterije. On se ne predaje, ne kuka, bori se za svoja prava.
Idući put kad vidite Nikolu u gradu kako putuje na posao ili se vraća doma nakon dugog radnog dana, ne zaboravite da će on vidjeti kako ga gledate. Iako je slijep.
Kolektivno ozračje diskriminacije i pozitivne diskriminacije, a diskriminacije tjera nas da zanemarimo zdrav razum i pravimo se da ne postoji. Ja znam što ću za početak napraviti. Ono što bi učinilo svako trogodišnje dijete. Pitalo bi Bracu zašto ne može hodati?
>> Žmirimo nad novcem okrenutim na crnom tržištu nekretnina