15 godina poslije ponovno u razredu, svatko na svom mjestu. U međuvremenu dogodilo se 20 vjenčanja, 2 razvoda, 39-ero djece. Dogodio se i jedan razredni brak. Moj.
Kad je razrednica uzela imenik, opet mi se javio poznati osjećaj – presjeklo me da će krenuti odostraga jer sam bila zadnja. Ali nije. Slušajući jedno po jedno tko je gdje i kako je, mogli smo se i nasmijati i rastužiti.
Tko je otišao studirati u Osijek i Zagreb uglavnom se nije vratio. Da su se imali gdje zaposliti, vjerojatno bi i to bilo drugačije. Ovako, pozivnice za proslavu išle su u deset gradova - Ilok, Vukovar, Đakovo, Osijek, Požega, Zagreb, Karlovac, Boblingen, Munchen, London.
I dobro da je tako jer svatko je u novom gradu, za koji prije 15 godina nisu ni slutili da će mu biti mjesto prebivališta, zadovoljan. Nakon nekoliko godina zamolbi i odbijenica oni koji više nisu htjeli čekati da posao nađe njih, za poslom su otišli u Vukovar, Ilok i Požegu. Nakon rata naš krajnji istok i nije područje u koje se trči raširenih ruku. Neki su kadrovi deficitarni, oni su prepoznali svoju šansu, zgrabili je i iskoristili.
Slična priča s manjkom ljudi je i u prosvjeti. Koliko nastavnika nedostaje po slavonskim, ali i drugim selima, možda najbolje govore priče nastavnica biologije i kemije. Jedna godinama predaje engleski i zemljopis, a druga matematiku i likovni! Ali rade i čekaju svoju struku. Dok netko ne ode u mirovinu, nema im druge. Svjesni su da će se načekati jer se nikom ne da pasti na tanke umirovljeničke grane, makar radili zadnjim atomima snage, izgubljenog zdravlja i živaca.
I sama je razrednica sarkastično dometnula da oni iz zbornice praktički odlaze na groblje pa je i profesora koji su nam predavali zapravo malo u mirovini – ili još rade ili su nažalost pokojni.
U prvi razred nismo krenuli na jesen zbog rata, već u prvom mjesecu. Bio je 8. siječnja 1991. Nije tada bilo problema oko nabave udžbenika i sumnji na mito nakladnika. Snalazili smo se svakako i nije bilo važno je li zbirka zadataka iz matematike stara dvije ili pet godina. Nastava je često bila prekidana uzbunama, ali srećom nijedan geler nije pao blizu škole.
Ironija sudbine je da je jedina bomba koja je pogodila gimnaziju bačena u lipnju, ali 1996. Godinu dana nakon naše mature tada učenik trećeg razreda bacio je bombu u zbornicu zbog loših ocjena. Devet profesora je bilo unutra, svi su ozlijeđeni, neki dosta teško.
Ljepša strana desetljeća i pol iza nas je ukupno 39-ero djece. Najstarije ima 14 godina, najmlađe se svaki čas treba roditi. Razredna rekorderka ima ih četvero. 12 i 10 godina i blizance od 6 mjeseci. Svaka čast! Neki djecu planiraju, a jedna mala curica posebno je sve raznježila. Na svijet je došla prije sedam mjeseci. Začeta je umjetnom oplodnjom nakon devet godina pokušaja.
Najdalja je adresa London – posljednjih 12 godina kolega iz razreda i tada djevojka, danas supruga žive ondje. Prije dvije godine imali su pokušaj povratka u Hrvatsku.Tamo je diplomirao ekonomiju i vođeni onom da si u tuđoj zemlji uvijek stranac - odlučili su se vratiti. Javio se na bezbroj natječaja, 'čak' je od dvije tvrtke dobio kakvu-takvu povratnu informaciju. Negativnu, ali barem su se javili. Metoda pokušaja trajala je godinu dana, pokazala se, barem u njihovom slučaju, kao pogreška. Velika selidba natrag dogodila se nakon godinu dana. Uz jednu razliku. Došlo ih je dvoje, vratilo se troje. Tu im se rodila prva kći.
20 ljudi je diplomiralo, jedna je magistrirala, jedna doktorirala. Petero ih je među najnovijom brojkom od 318 tisuća 658 nezaposlenih.
Od Iloka do Londona 15 godina poslije puno se toga dogodilo i promijenilo. Ali nešto ipak nije. Iako sam s nekoliko školskih prijatelja i dan danas ne dobra, već najbolja, sresti sve na jednom mjestu, neke prvi put od mature i sjetiti se svega stvarno je neprocjenjivo! Bilo i ostalo.
>> Arhiva