Početi priču o Sunčevoj koroni treba uz spominjanje znanstvenika i nobelovca Hansa Bethea koji je zaslužan za razumijevanje fenomena „zašto sunce tako sja“. Bethe je 1967. dobio Nobelovu nagradu upravo zato jer je došao do odgovora na to pitanje, a razlog su rekacije nuklearne fuzije.
Pročitajte i ovo
Ukratko, Bethe je shvatio da se parovi vodikove jezgre spajaju poput glinenih kuglica. One se doslovno lijepe jedna za drugu i tako stvaraju zilijone jezgri helija. Ta spajanja odnosno transformacije, eksplozivne su i oslobađaju velike količine energije koje su otprilike količinom slične detonaciji 100 milijardi atomskih bombi, a detoniraju se skoro svake sekunde. Upravo taj konstantan proces stara „fotosferu“ – ono po čemu mi sa Zemlje vidimo da Sunce tako blistavo sjaji, objašnjava doktorant za Fox News.
No zanimljvost je u tome što upravo tijekom potpune pomrčine, Mjesečeva sjena savršeno skrije sjajnu fotosferu. Tada Sunce više nije tako zaslijepljujuće blistavo i dolazimo do onog dijela gdje lijepo sjajno Sunce postaje mračno, i veoma smrtonosno.
Zbog jake svjetlosti fotosfere, mi ne vidimo koronu – Sunčevu mnogo manje sjajnu, halogenu vanjsku atmosferu. Upravo je otkrivanje Sunčeve korone, koju je teško proučavati, veliko zadovoljstvo i izazov za znanstvenike. Oni zato pozorno iščekuju pomrčinu kako bi došli do novih saznanja o tom najtajnovitijem, najturbulentnijem i najnepredvidljivijem dijelu Sunca.
Začudo, korona je mjesto gdje je više vruće nego na samoj površini Sunca. Temperature se kreću od milijun do nekoliko milijuna Celzijevih stupnjeva, dok je na površini Sunca "tek" oko 5700 stupnjeva. Slično kao kad se malo odmaknemo od vatre, pa na tom mjestu ne osjetimo smanjenje topline, nego još veću vrućinu.
Još jedan Sunčev fenomen koji nije detaljno istražen su i smrtonosni oblaci nabijeni elektriziranim česticama koji se dižu iz Sunčeve korone, poznati i kao koronalno izbacivanje mase (coronal mass ejections – CME).
CME su golemi oblaci koronalnog materijala, koji u obliku lukova napuštaju Sunce, putujući više od milijun km/sat, a sadrže oko 10 puta više energije od „standardnih“ Sunčevih baklji. Najbizarnije od svega je što odlaze u svim smjerovima, a jednom prilikom je poznato da su krenuli i u smjeru Zemlje.
U rujnu 1859., dogodila se Sunčeva oluja kada je korona zbilja usmjerila Sunčev "paket" prema Zemlji. CME je udario Zemljinu magnetosferu jačinom sto milijuna atomskih bombi, pretvorio noć u dan te tako doslovno zapalio nebo.
Nacionalna akademija znanosti objavila je zabrinjavajuće izvješće koje opisuje što će se zbiti kad i ako se dogodi sljedeći neočekivani Carringtonov događaj.
Šteta u cijelom svijetu će uključivati: "poremećaj prijevoza, komunikacijskih, bankarskih i financijskih sustava te vladinih službi; potpuno onemogućenu distribuciju pitke vode zbog poremećenja vodenih crpki i na kraju propadanje kratkotrajne hrane i lijekova zbog nedostatka hlađenja."
"Zamislite velike gradove bez energije na tjedan, mjesec ili godinu dana", kaže fizičar Daniel Baker, koji jedan od koautor izvješća.
"Gubici bi mogli biti od 1 do 2 trilijuna dolara, a posljedice bi se osjećale vjerojatno godinama".
