Na samoj crti bojišta, gdje se još puca i gine, bio je fotoreporter Zoran Marinović, a zatim je prešao i na drugu - prorusku stranu. Za nju bi mu pješke trebalo pola sata, ali on je morao prijeći 150 km vozeći se cijeli dan kako bi donio priču o paklu u kojem kao i uvijek najteže prolaze oni koji samo žele živjeti i preživjeti.
„Tri godine nemamo vode, struje ni plina. Struju su nam prekinuli tjedan dana nakon početka rata. Dva sata nakon toga nije bilo vode, a nakon još tjedan dana, nije bilo ni plina. Kako živimo? Evo, ovako... Ovdje pripremam hranu, a noću spavam u podrumu jer me strah biti u stanu,“ izjavila je jedna od stanovnica okolonog dijela grada Donjecka.
„Zašto su nas odvojili? Mi smo jedna obitelj. I što sada? Ne znamo tko je kriv. Morate pitati one koji su na višim pozicijama. Mi smo običan narod koji samo živi ovdje. Granatiraju nas, ali mi smo i dalje živi.“
Dvije žene i dvije tako slične sudbine. Svaka na svojoj strani granice koja donedavno nije postojala - ne zato jer su same to izabrale, već su se silom prilika na njima same našle.
Razdvojene obitelji
Nedaleko od njihovih domova, pravi je pakao. Nekad jedna zemlja, jedan narod – Ukrajina je postala razrušena, razjedinjena, a životi Ukrajinaca uništeni i obitelji razdvojene.
Ukrajinska vojska pod svaku cijenu nastoji zadržati svoje položaje, a rat koji je ovdje tinjao, opet se rasplamsao. Politika i interesi su od ljudi napravili neprijatelje. Prisilili su ih da jedni na druge gledaju preko nišana. Desetak tisuća ljudi koji ovdje žive su zapravo na prvoj liniji fronta.
Avdivka je grad u pokrajini Donjeck i pod kontrolom je ukrajinskih snaga. Četiri kilometra dalje prema istoku je mjesto Spartak u okolici grada Donjecka, točnije odmetnutoj proruskoj Narodnoj republici Donjeck.
Da bi došli s ukrajnske do proruske strane ratišta, ekipi Provjerenog bi pješice trebalo pola sata, no zbog trenutne situacije im je trebao cijeli dan vožnje automobilom. Nakon nekoliko kontrolnih točaka i 150 prijeđenih kilometara, usred rata, pucnjave i razaranja - jedan potpuno drukčiji svijet - mala oaza kojom Aleksandar iz mjesta Spartak prkosi stvarnosti. On uzgaja golubove, pa ga promatranje tih ptica podsjeća na mir na koji je odavno zaboravio.
„Nikada u svojem životu ne bih pomislio da bi brat mogao pucati na brata. Nikada to nisam mogao ni pomisliti.“
Aleksandru je žena u gradu Donjecku, a on sad živi u selu Spartak. Na samoj crti bojišta. Viđaju se vikendom. Kaže kako mu žena više nije mogla podnijeti neizvjesnosti rata - pucanje koje je posljednje četiri godine postalo svakodnevica.
„Nitko na početku nije mislio da će biti ovako ozbiljno. Mislili smo da će nas malo uplašiti i to je to. Helikopteri i zrakoplovi su nas nadlijetali. Mislili smo da će to uskoro završiti. Iskreno, svi smo se tome nadali."
S druge strane ista priča
U Avdivki - neki drugi vojnici, neka druga istina. Ali isti unesrećeni, tužni ljudi.
„Nikada se nisam selila. Bila sam zaista uplašena kada su počele padati bombe. Bilo je nevjerojatno. Sve se treslo,“ izjavljuje Valentina iz predgrađa grada Avdivka.
Nedaleko od Valentine, Adamova je kuća, bolje rečeno ostaci doma koji mu je srušen 2015. godine.
„Uspio sam spasiti majku i sestru, 2014. je bilo strašno. Viđali smo i rakete, granate, ali su sve letjele uokolo. A sada raketiraju kuće, ovo je izgorjelo. Ubijaju nas, ubijaju. Prestrašno! Dobro je da smo živi nakon svega. Mi ovdje više ne možemo reći da živimo, već da preživljavamo.“
U okolici Avdivke nalaze se i tabori vojske. U njima susrećemo Antona, vojnika koji je sudjelovao na prosvjedima na Majdanu u Kijevu i nakon toga donio odluku.
„Majdan mi je promijenio život. Nisam se nakon toga mogao vidjeti izvan bitke. Znao sam da će se nešto dogoditi. Mislio sam da će se zaratiti na Krimu, ali to je sve bilo više smiješno. Kada je Krim zauzet bez borbe, znao sam da će se nastaviti rat.“
S druge strane crte bojišta, onoj proruskoj, razgovaramo s jednim od čelnih ljudi iz pokrajine Donbassa.
„Prije svega, mi za građane Donbassa želimo mir. To je navažnije. A kao drugo, želimo da vlasti čuju ove ljude koji ovdje žive. Mi živimo na zemlji, volimo rad, ne volimo nebodere i život kao što je u Kijevu. Zato postoje dva zadatka - na prvom mjestu je mir. I ona riječ koju na Zapadu jako vole - demokracija," izjavio je glasnogovornik vojske Nacionalne republike Donjeck Eduard Aleksandrovič Basurin.
Zbog politike i interesa najviše pate ljudi
I dok se onima koji ratuju čini jasnim što je dobro, što loše, tko je kriv, a tko nevin, onima koji su u svojim domovima ostali usred ratne zone, malo je toga jasno.
"Ne znam, ne mogu vam reći. Nemam pojma. Netko je htio moć ondje, netko ovdje kod nas. Ne branim nikoga. I jedni i drugi su isti," izjavljuje jedan od stanovnika.
Jesu li isti ciljevi? To je upitno. Sigurno je jedno: Isti su problemi koji ljudi s obje crte vatrene linije imaju.
„Da, strah me je. Moram odgojiti svoju unuku. Ona živi sa mnom. Jako se uplašila za mene kad sam bila ranjena. Želim da sve ovo što brže završi. Ljudi su na rubu živaca. Nas je u Spartaku ostalo tek 85. I svi smo na rubu,“ izjavljuje Valentina.
Prošle su četiri godine od početka rata. Ukrajinska kriza i rat politička su priča koju je teško objasniti u nekoliko rečenica. Kao da se sukob istoka i zapada prelomio na jednoj zemlji.
Unatoč pozivima na mir, konferencijama, međunarodnim ugovorima, dogovorima i pregovorima - rat na istoku europe i dalje traje.
Prije svega ovo je igralište velikih sila, Rusa i NATO saveza, a Ukrajinci se u svemu ovome čine manje bitnima.
Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno
Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr
