Na haškom sudu počela je žalbena rasprava u slučaju Prlić i ostali. Šestorica bosanskohercegovačkih Hrvata osuđena su prije četiri godine na kazne od 10 do 25 godina zatvora za ratne zločine u BiH. Njih šestorica ukupno na 111 godina. Nepravomoćna presuda nosi i kvalifikaciju udruženog zločinačkog pothvata pod vodstvom Franje Tuđmana i Gojka Šuška.


Obrane bosanskohercegovačkih Hrvata traže da se zbog pogrešnih zaključaka u presudi o postojanju udruženog zločinačkog pothvata i sudjelovanja šestorice u tom pothvatu, njihovi branjenici oslobode ili da se predmet vrati na ponovno suđenje. S druge strane tužiteljstvo traži još veće kazne.

Tko ima veće šanse za uspjeh, tužiteljstvo ili obrana, u nastavku komentira Ivana Petrović, urednica vanjskopolitičke rubrike Dnevnika Nove TV, koja je u Haagu pratila žalbenu raspravu.

Teško je govoriti o izgledima. Sve ovisi o tome kako će Žalbeno vijeće kvalificirati ovaj, rekla bih, kupus nerazjašnjenih činjenica, koje je Prvostupanjsko vijeće donijelo u prvostupanjskoj presudi.

Uz izuzeće suca Antonettija, druga dvojica sudaca su mislila ono što je Carla Del Ponte napisala u svojoj optužnici, odnosno da je to dovoljno te joj na taj način dali i pravni legitimitet. Ovo je jedan vrlo kompleksan slučaj. Ne bi me čudilo da Žalbeno vijeće ukine djelomično tu presudu i vrati predmet na ponovno postupanje.

Jadranko Prlić danas je iznosio svoju obranu i rekao je jednu vrlo bitnu stvar, koja je točna i koja je već povijesna činjenica i na kojoj je Del Ponte, krivotvoreći je zapravo pojačala taj dojam Herceg-Bosne, kao kriminalne organizacije, odnosno kao udruženog zločinačkog pothvata s kojim upravlja Zagreb, u cilju etničkog čišćenja muslimana s tog teritorija.

Prlić je rekao da je hrvatska zajednica Herceg-Bosna, odnosno hrvatska republika Herceg-Bosna, a republika je nastala čisto kao refleksija Owen-Stoltenbergovog plana, koji je bio na stolu i koji je razmatrao mogućnost ustroja BiH, kao republike triju političkih jedinica, zapravo nikad nije niti tražila međunarodno priznanje. Stoga nije bilo niti potrebe govoriti da Herceg-Bosna nikad nije bila međunarodno priznata, jer Herceg Bosna je svim svojim utemeljiteljskim dokumentima naglašavala da je ona dio BiH te da priznaje legitimno izabranu demokratsku vlast u BiH.

Prlić ej istaknuo da je Herceg-Bosna čitavo vrijeme naglašavala privremenost svog postojanja, sve to konačnog ustavnog ustroja cjelovite BiH.

Nadalje, Prlić je rekao i da prvostupnjasko vijeće nije točno utvrdilo i da nije primijetilo da je zajednica Herceg-Bosna šest mjeseci mirovala, odnosno da je HVO unutar toga osnovan kao isključivo obrambena vojska. On je naglasio da je HVO bila i jedina multietnička vojona formacija i da je u njemu bilo 16 posto muslimana.

Znamo da je kasnije većina od tih 16 posto muslimana na neki način izdala HVO i prešla u armiju BiH te je tu došlo do kompletnog kaosa, koji je urodio određenim sigurnosnim mjerama, koje su onda urodile detencijskim centrima, logorima ali ni to ovdje nije poanta. To nitko ne poriče.

Poanta je u tome da hrvatska republika Herceg-Bosna nije bila nikakav udruženi zločinački pothvat. Tom u prilog idu i svi mogući dogovri Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića, u prilog tome ide i da je Hrvatska prva priznala BiH i čim je BiH priznata, Tuđman i Izetbegović su se sastali i dogovrili suradnju. Jedna od tih surandji bila je i podčinjenje HVO-a armiji BiH tamo gdje su oni većina i obratno. Međutim, to očito nije poštovano u Gornjem Vakufu.

Tužiteljstvo i dalje ostaje pri tome da su Hrvati koristili Vance-Owenov plan za provođenje etničkog čišćenja. no to je nemoguće, jer taj je plan bio vrlo jasno i precizno definiran i nije se mogao izigrati.