Dok sestre vani puše i gledaju televiziju, djeca s posebnim potrebama su u krevetićima, cijeli dan - zavezana. Ne hrani ih se nego ih se doslovno šopa - a većina njih ima problema s gutanjem. Gura ih se i udara, grubo nabija u sjedalice, hvata za lice, odguruje. Kada obave nuždu u pelene deru se na njih - glupane, konjino, kozo... Sve to ekskluzivno za naše kamere govori zaposlenica bolnice na Goljaku.
'Jučer sam vidjela nešto prestrašno i s obzirom da sumnjam da će prigovor koji sam im poslala išta promijeniti, odlučila sam isto podijeliti sa svima vama da se bar pročuje, ako ništa drugo' - Ovim je riječima prije devet dana započela svoj status na Facebooku mlada mama Dijana Sajko. Ono što je napisala nakon toga, uzbudilo je duhove, a na društvenim mrežama podijeljeno je više od 7000 puta.
Za ono što je vidjela to jutro u Specijalnoj bolnici za zaštitu djece s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama, na popularnom Goljaku postoji kaže, samo jedna riječ. 'To nije bilo malo grublje ponašanje, ja bih to baš nazvala zlostavljanjem', kaže Dijana Sajko.
Na redovite je vježbe baš tada dovela sina. I dok je malenome skidala jaknu, kroz prozirni je dio vrata vidjela sestru koja se, kaže brutalno i agresivno odnosi prema djeci.
Dugo se nakon toga tresla, govori nam, jer nije mogla ni zamisliti da na mjestu gdje su prema njezinom djetetu divni, rade ljudi poput ove sestre.
Ljudi koji se tako odnose prema djeci s posebnim potrebama. Bila je u šoku. Kada je došla kući, ravnateljstvu bolnice poslala je mail. Ali i dalje nije imala mira.
Užas, ja sam stalno mislila na njih. Nisam znala je li tako svaki dan da se ponašaju prema njima ili je to samo bilo to jednom što sam ja vidjela. To se sve dogodilo u tri minute', kaže Dijana.
Priče o Goljaku kruže već dulje među roditeljima. I one strašne i one još gore. Čula ih je i Dijana, kao i to da se nikada ništa nije niti poduzelo niti promijenilo. Da je tako, potvrđuje i naša sugovornica, posebno na nekim odjelima.
Zvat ćemo je Anita. Odlučila je progovoriti za naše kamere. Zaposlenica je bolnice.
'Nitko se ne usudi javno istupiti i reći da je to tako i da to mora prestati. I da se to ne smije događati i na način ako to, ako se ne borimo protiv toga onda smo dio toga. Onda to odobravamo, ali isto kao ja sada, svi se boje za svoju egzistenciju', kaže Anita.
Ali govoriti mora kaže, jer nije joj to samo posao. To joj je prije svega poziv. 'Sramim se što sam dio bolnice koja tolerira nasilje', kaže Anita.
I ono što je Dijana vidjela, kaže, tek je mali dio. Posebno kod te sestre. 'Opisala bih je kao izrazito grubu, nasilnu osobu. I verbalno i fizički. Jednostavno se znalo da kad je ona u smjeni da će taj dan biti gadno', kaže Anita.
Djecu koja zbog svojih poremećaja, najčešće cerebralne paralize, imaju problema s gutanjem hrani se grubo i nasilno, doslovce ih se šopa - ona to gleda kaže svakodnevno. 'Kad bi se njoj nešto reklo da to nije u redu, ona bi rekla da nije to ništa i zapravo oni ništa ne znaju, da je svejedno kako se sa njima postupa', kaže Anita.
No fizičko nasilje nažalost nije jedino koje djeca trpe. 'Kad bi dijete obavilo nuždu, ne samo od te sestre, od svih sestara dobilo bi jednu lijepu lekciju - smrdiš, odvratan si, što si to napravio, fuj te bilo, srami se i tako dalje. To se sve na odjelu dojenčadi i male djece. Tamo su djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi i nema nekog jasnog sustava kontrole. Dakle, djeca ovise isključivo o osoblju, o medicinskim sestrama u ovom smislu i o nadležnim centrima za socijalnu skrb koji su vrlo često udaljeni i ne vodi se nekakv nadzor osim eventualno telefonski ili povremena posjeta jedanput godišnje ili svakih par mjeseci', dodaje Anita.
Nadzornih kamera nema, a većina djece na tom odjelu niti ne govore. Ili su premali ili su im oštećenja takva da ni ne mogu. 'Djeca budu po cijeli dan zavezana u svojim sjedalicama čak i ona koja se mogu na neki način kretati. Ako se dijete može fizički kretati, tada je i ljudski i profesionalno da mu se omogući da se nekako kreće', kaže nam Anita i dodaje kako je sestrama najlakše zavezati dijete za stolicu nakon čega bi one u hodniku gledale televiziju.
Nerijetko se kaže događa da djeca sama ostaju na odjelu dok sestre vani puše. A sve je to javna tajna. O tome što se događa u bolnici kojoj je na čelu, ravnateljica Katarina Bošnjak Nađ odbila je komentirati. Poručila je tek da je uvijek radila isključivo u interesu bolnice i djece i da ovo što se trenutačno događa nije ništa drugo nego javni linč.
'Mislim da postoji izrazito veliki problem. Veći nego što to u ovom trenutku mediji predstavljaju. Puno veći od toga', dodaje naša sugovornica.
Još 2014. zaposlenici su uputili anonimni apel nadležnim institucijama. Upozoravali su na nepravilnosti u radu bolnice, od loših uvjeta preko nepotizma do zlostavljanja. Ravnateljica bi se očitovala nadležnima i tu bi sve završavalo.
Jedna od zaposlenica tada je vrhu bolnice prijavila istu sestru. 'Željelo se kao u jednoj obitelji za mir u kući izgladiti odnose i praviti se da zapravo to nije ništa strašno', objašnjava nam Anita kako se sve godinama sve zataškavalo.
Za bolnicu je kao osnivač nadležan grad Zagreb. Kada se dogodi nešto poput ove situacije, grad od bolnice traži očitovanje. Bolnica tada mora pokrenuti unutarnji nadzor na temelju kojega povjerenstvo same bolnice odlučuje je li bilo propusta ili ne. Takva je procedura.
Ista se procedura poštivala i tada, prije dvije godine. Samo za naše kamere, od jednog drugog izvora iz bolnice dobili smo odluku povjerenstva vezanu za taj konkretan slučaj, za tu prijavu. Od 11 članova povjerenstva njih četvero potvrdilo je da je sestra gruba i nasilna. Preostalih sedam nije imalo baš nikakvih prigovora na njezin rad. Zaključak povjerenstva - zlostavljanja nema. Zaposlenica koja je prijavila svoju grubu kolegicu prebačena je na drugi odjel, kažu naši izvori. Nasilna sestra i dalje je ostala raditi na istom mjestu, među djecom.
Prije dvije godine u Goljaku je ipak proveden i stručni nadzor od strane Hrvatske komore medicinskih sestara, ali zbog drugog slučaja. I tada je utvrđeno da je problem u komunikaciji.
O najnovijoj aferi u Komori ne znaju ništa. Tražili su očitovanje bolnice, ali ga još nisu dobili.
Nedostatak komunikacije, zaključak koji se provlači već godinama. Isti kao i onaj koji je donijela inspekcija ministarstva zdravlja nakon inspekcije po rodilištima.
Nakon toga dogodio se slučaj vinkovačke bolnice. Jedna je mama ostala bez bebe, a protiv liječnika Kolaka pokrenut je disciplinski postupak.
Mora li se doista dogoditi tragedija da bi se nešto poduzelo, da bi se stvari prestale gurati pod tepih, da bi oni koji nesavjesno rade bili kažnjeni?
Ovako ostaje tek gorčina. Razočaranje u sustav, sram na svima koji nemoćno promatraju nepravdu, ljaga na onima koji posao zdravstvenih djelatnika- obavljaju požrtvovno i vrijedno divljenja.
