Javnost je potresena. Ako je tome doista tako, s pravom. Jer, mladić je pretučen bez ikakvog razloga i njegova je smrt besmislena koliko takva smrt samo može biti. A ti mladići, bez obzira pokaže li se da su za tu smrt odgovorni ili ne, takvim ponašanjem, čini se, ne pokazuju nikakvu sućut, nikakvo žaljenje zbog izgubljenog života jednog nevinog mladića.
Pročitajte i ovo
'Burne' devedesete i 'kultura' nasilja
Sveprožimajuća korupcija zagadila je društvo toliko da se ne može (pre)živjeti ako nos nije začepljen, što pristojni ljudi i čine. Pa čemu se onda čudimo? No, u tom, kao i mnogim drugim slučajevima maloljetničkog nasilja, vandalizma i potpunog nedostatka sućuti za druga ljudska bića zapravo, i nažalost, nema ništa čudno. Jer ono što svakodnevno ti mladi ljudi gledaju na televiziji, čitaju u novinama i na internetu te slušaju od roditelja, ni ne može voditi u nekom drugom, pogotovo ne pozitivnom smjeru. Već gotovo 20 godina u Hrvatskoj vlada 'kultura' nasilja. Od nastanka države. I tu ne treba trošiti previše riječi na nasilje u filmovima ili crtićima jer djeca asimiliraju stvari prvo i osnovno iz svoje realne, a ne virtualne sredine. Govorimo o pravom nasilju sa stvarnim akterima i pričama koje nemaju veze s ratom. A stotine tih aktera tijekom 'burnih' devedesetih, ali i u prvom desetljeću 21. stoljeća, česti su 'ugledni' gosti na raznim društvenim hepeninzima, od sportskih natjecanja, do donatorskih večera, javnih tuluma u najpopularnijim klubovima...Pojavljuju se na naslovnicama, o njihovom životu zanima se javnost, uspješni su, ili barem 'kontroverzni' poslovni ljudi. Devedesetih godina djeca su odrastala uz takve realne likove i učila da to što se slikaš na naslovnicima crne kronike ili ti tamo barem često navode ime, ne znači da ne možeš biti na slobodi, voziti bijesne automobile i imati brdo para, a da te nitko ne pita otkud ti sve to.
Tihi mehanizam sveprožimajuće korupcije
Početkom ovog desetljeća stvari postaju sofisticiranije. Više nije poželjno rasturati terencem cvijeće ispred HNK, pucati po ulici, ispaljivati projektile i općenito činiti takve očite i bučne (ne)radnje. No, zato je na velika vrata ušao tihi mehanizam, kako vidimo u posljednje vrijeme, sveprožimajuće korupcije, začete istih tih devedesetih, koji je toliko zagadio atmosferu u društvu da pristojan čovjek ne skida prste sa čvrsto začepljenog nosa. Već odavno se na priče o korupciji, zloporabi položaja, nepotizmu i sličnim 'dičnim' radnjama odmahuje rukom. Građani se ponekad pitaju zašto mediji o tome više ne izvještavaju, no mnogi od tih kritičara ni sami ne čitaju takve teme kada na njih nalete. Naprosto, svima je već muka od svega toga.
'Pojeo vuk magare'
A djeca se i dalje rađaju. I rastu. Hvala Bogu. No, u posljednje vrijeme 'uče' kako je potpuno normalno da budete neki od čelnika velikih državnih tvrtki iz kojih u medije curi afera za aferom, a u kojima se spominju ogromni novčani iznosi koji nedostaju ili su nekome nezasluženo otišli. Onda slušaju svoje roditelje - poštene, ponižene i uvrijeđene hrvatske radnike - kako prepričavaju to što su pročitali ili čuli i kako je 'pojeo vuk magare', a onda se žale da ne znaju gdje naći novac za sve te silne udžbenike, koji više nisu besplatni. Ali na kojima je također netko dobro zaradio. A djeca ih u čudu gledaju i nije im jasno zašto njihov tata, a ne neki drugi striček, nije u novinama i na televiziji glavna vijest. I nema dobro odijelo, kravatu i veliku plaću. Ta ista djeca mogla su čuti i prostodušno, u cijeloj toj gomili afera više-manje nevažno, ali znakovito nedavno priznanje stanovitog Rade Buljubašića, koji kaže kako zna da nije u redu da plaću prima od HEP-a, a radi u HDZ-u, i koji je otkupio stan po povlaštenoj cijeni, a na novinarski upit o svemu tome odgovara sa 'znate kako je to u Hrvatskoj'. U pravu je.
Tako je to u Hrvatskoj
Da, tako je to u Hrvatskoj, društvu potpuno izvrnutih vrijednosti, koje štuje lažne heroje i idole, gdje su moralna, ekonomska i politička odgovornost osobine kojih se čim prije treba riješiti želite li biti 'uspješni' i gdje medijski prostor pune 'zvijezde' lažnog ili tamnog sjaja, a za dobre vijesti ne da nema mjesta, nego ih uopće nema da bi ih se moglo objaviti. I čemu onda čuđenje i potresi kada stignu loše vijesti u kojima mladi igraju glavnu ulogu? Čemu čuđenje njihovoj neosjetljivosti za druge? Od koga i što ti isti mladi uče već gotovo dva desetljeća? Lako je sve svaliti na roditelje i školu. Gdje je odgovornost institucija i onih koje su njihovi roditelji izabrali da za njih i njihovu djecu stvore društvo boljitka, umjesto da učinkovitim, ali u principu primitivnim mehanizmima korupcije i nepotizma, državu pretvore u kaljužu iz koje bježi svatko tko može i ima kamo? Na to pitanje treba dati jasan odgovor i uprijeti prstom kako bi se problemi počeli rješavati. I to ne zato da bi mogli sebi pogledati u oči, jer za to je odavno prekasno. Nego kako ti sada mladi ljudi jednog dana ne bi zazirali od ogledala u svojim skupim, tko zna čijim novcem kupljenim kupaonicama.
