Nakon što je Hrvatski sabor ratificirao Washingtonski ugovor i poslao, na poziv glavnog tajnika NATO-a, ratificirani dokument u Washington, Hrvatska je postala punopravna članica i kao takva će sudjelovati na predstojećem summitu NATO-a u Strasbourgu i Kehlu, na kojem se slavi 60. obljetnica utemeljenja Saveza. Hrvatska zastava bit će izvješena među 28 zastava zemalja članica ispred sjedišta NATO-a u Bruxellesu, a taj svečani čin predviđen je za 7. travnja. Isti dan pred zgradom Ministarstva obrane RH u Zagrebu bit će podignuta zastava NATO-a.
Pročitajte i ovo
U travnju prošle godine na summitu u Bukureštu, Hrvatska je zajedno s Albanijom dobila pozivnicu za članstvo, nakon čega su u dva kruga održani pregovori o pristupanju, koji su završeni 7. svibnja prošle godine. Na tim pregovorima utvrđeno je da će Hrvatska kao članica Saveza uplaćivati u zajednički proračun između između tri i četiri milijuna eura, što je jedan najnižih doprinosa koji daje jedna zemlja članica. Nakon završetka pristupnih pregovora, Hrvatska je poslala NATO-u pismo namjere zajedno s utvrđenim vremenskim rasporedom za dovršetak potrebnih reformi, što je bio zadnji korak prije potpisivanja Protokola o pristupanju, koji je 9. srpnja prošle godine potpisalo 26 zemalja članica.
Slijedio je postupak ratifikacije Protokola o proširenju na Hrvatsku i Albaniju u svim zemljama članicama. Postupak je prošao glatko u svim zemljama osim u Sloveniji, čiji je parlament 9. veljače ove godine ratificirao protokol o pristupu Hrvatske NATO-u, ali je proces okončanja ratifikacijskog postupka zaustavljen nakon što je izvanparlamentarna Stranka slovenskog naroda (SSN) pokrenula postupak za sazivanje tzv. naknadnog zakonodavnog referenduma kojim bi se ratifikacija poništila. Slovenska je vlada morala čekati da istekne 35-dnevni rok za prikupljanje potrebnih 40 tisuća potpisa, što je završilo neuspješno, kako bi mogla poslati ratificirani dokument u State Department.
Protokol o proširenju predstavlja amandman na Washingtonski ugovor, koji nakon ratifikacije postaje njegov sastavni dio i taj ugovor ratificiran je Hrvatskom saboru u srijedu 25. ožujka i objavljen u Službenom listu dva dana kasnije.
Temeljno načelo kolektivne obrane
Dvanaest država sjeverne Amerike i zapadne Europe potpisalo je 4. travnja 1949. godine Washingtonski ugovor kojim je osnovana Organizacija sjevernoatlantskog ugovora (NATO), kako bi se osigurale od rizika širenja sovjetske kontrole iz istočne Europe na preostali dio kontinenta. Završetkom Hladnog rata NATO je ispunio svoju primarnu ulogu i od tada se počeo prilagođavati novim sigurnosnim izazovima poput međunarodnog terorizma, oružja za masovno uništavanje, sigurnosti izvora energije i prirodnih katastrofa.
Države potpisnice Washingtonskog ugovora obvezale su se na međusobnu obranu u slučaju vojne agresije na bilo koju od njih.
Temeljno načelo kolektivne obrane definirano je u Članku 5. u kojem stoji: 'Ugovorne strane slažu se da će se oružani napad na bilo koju od njih u Europi ili sjevernoj Americi smatrati napadom na sve članice, te u slučaju takvog sukoba, svaka od članica, uzima za pravo da individualno ili kolektivno odgovori na taj napad prema Članku 51 Povelje Ujedinjenih naroda, te pomogne ugovornim članicama ako su napadnute, individualno i u dogovoru odnosno po pristanku ostalih članica, i to takvim načinom koji se smatra neophodnim, uključujući uporabu oružanih snaga, a u svrhu povrata i zadržavanja sigurnosti NATO područja'.
Ulazak Hrvatske i Albanije predstavlja šesto širenje NATO-a od njegova osnutka, a broj članica narastao je s početnih 12 na današnjih 28 zemalja. Prvo proširenje dogodilo se 1952. godine kada su se Belgiji, Kanadi, Francuskoj, Islandu, Italiji, Luksemburgu, Nizozemskoj, Norveškoj, Portugalu, Danskoj, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama pridružile Grčka i Turska. Tri godine kasnije, 1955. u NATO je ušla Savezna Republika Njemačka, a 1982. Španjolska. Nakon završetka Hladnog rata i pada Berlinskog zida u Savez su ušle Češka, Mađarska i Poljska 1999. godine kao prve zemlje iz bivšeg Varšavskog ugovora. Godine 2004. u Savez je primljeno sedam zemalja - Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka i Slovenija i na kraju Hrvatska i Albanija 2009. godine.
Hrvatska je ulazak u Sjevernoatlantski savez definirala je još sredinom proteklog desetljeća ulazak u Savez jednim od svojih glavnih vanjskopolitičkih prioriteta.
Partnerstvo za mir
Prvi korak u ispunjavanju toga cilja poduzet je prije 13 godina, 1996. kada je Hrvatska podnijela molbu za ulazak u Partnestvo za mir (PfP), program koji je NATO pokrenuo 1994. za one zemlje koje žele ući u taj vojno-politički savez te kao mehanizam za razvijanje kooperativnih vojnih i političkih odnosa s onim zemljama koje neće brzo ili neće uopće postati članicama.
Na tu molbu NATO je odgovorio da pozdravlja hrvatske aspiracije i podržao napore za uspostavom bliže suradnje, ali je Hrvatska čekala još četiri godine do ulaska u PfP. Tek 25. svibnja 2000. u Firenci potpisivanjem Okvirnog dokumenta Partnerstva za mir, Hrvatska je službeno postala članicom toga NATO-ova programa, što predstavlja prvi korak u procesu pristupanja.
Sredinom 2001. Hrvatskoj je ponuđen mehanizam Intenziviranog dijaloga kao međukorak do ulaska u MAP. Uspostavom intenziviranog dijaloga, NATO uvodi razliku između članica Partenerstva za mir koje žele i koje ne žele članstvo u Savezu. Hrvatska je pozvana da sudjeluje u Akcijskom planu za članstvo (Membership Action Plan-MAP) 15. svibnja 2002. na sastanku ministara vanjskih poslova Euroatlantskog vijeća (EAPC) u Reykjaviku.
MAP predstavlja okvir kroz koji Savez pruža pomoć, savjete i praktičnu potporu zemljama koje žele postati članicama da se pripreme za članstvo. Ulazak u MAP smatra se zadnjom fazom prije dobivanja pozivnice za članstvo. NATO je pokrenuo MAP 1999. i kroz njega je prošlo svih sedam zemalja koje su ušle u Savez 2004. godine.
Dugoročni plan razvoja Oružanih snaga za razdoblje od 2006. do 2015.
Hrvatska je u okviru priprema za članstvo, donijela Dugoročni plan razvoja Oružanih snaga za razdoblje od 2006. do 2015. godine, koji predviđa više projekata koji su usko vezani za buduće članstvo u Savezu.
Prema tom dokumentu, OS RH neće prelaziti 16 000 djelatnih vojnih osoba, 2 000 civilnog osoblja, 2 000 dragovoljnih ročnika godišnje te 6 000 pripadnika ugovorne pričuve. Najkasnije od 2010. godine OS RH će se isključivo popunjavati dragovoljcima. Plan predviđa napuštanje teritorijalnog načela organiziranja snaga i stvaranje manjih i pokretljivijih postrojbi.
Osam posto djelatnih kopnenih snaga bit će angažirano ili spremno za angažiranje u međunarodnim vojnim operacijama, a 40 posto će biti osposobljeno za sudjelovanje u operacijama izvan hrvatskog teritorija. Riječ je o otprilike 4100 djelatnih vojnih osoba koje će se opremati i uvježbavati za NATO, UN i EU misije. Iz tog sastava će se rotirati vojnici u misijama.
Od tog broja do osam posto pripadnika kopnenih snaga, odnosno 700 vojnika od 2011. sudjelovat će stalno u UN i NATO misijama u inozemstvu. Dugoročnim planom također je predviđeno da do 1600 vojnika budu u sastavu snaga za brzi odgovor. Iz tog sastava će se obavljati rotacije za potrebe NATO snaga brzog odgovora (NRF) i borbene skupine EU. Te rotacije će biti spremne otići u inozemstvo u roku od pet dana. Hrvatska će osposobiti postrojbe koje će u svakom trenutku biti spremne za sudjelovanje u NATO operacijama. Do 2012. trebala bi biti ustrojena i opremljena ojačana motorizirana pješačka bojna.
Za potrebe tranzita, vježbi, okupljanja te u slučaju izvanrednih situacija, Hrvatska će do 2015. osposobiti ukupno devet objekata za potrebe NATO snaga. Riječ je o vojarnama u Gašincima, Benkovcu, Delnicama i Vinkovcima te aerodromima u Puli, Zagrebu i Zadru te pomorskoj luci Lori u Splitu. To neće biti vojne baze NATO-a, nego će se njima koristiti HV.
