Ponovno smo otišli do psihijatrijske bolnice na Rabu, mjestu gdje je Perica proveo cijeli život. Iako su sretni, i pacijenti i liječnici s knedlom u grlu pričaju o njegovom odlasku, o birokratskoj zavrzlami, o životu koji ga čeka negdje dalje. A Perica? Nasmijan, hvali se svima kako po njega dolaze brat i sestra.
Pročitajte i ovo
I sam kao da osjeća da se bliži vrijeme rastanka od jedine obitelji koju je dosad poznavao. Na licu osmijeh, u glasu tuga. Kod Peričinih liječnika, pomiješane emocije. Znaju da se oproštaj bliži.
Uz pomoć Provjerenog, nakon 36 godina, pronađena je njegova obitelj i utvrđen identitet - Perica Matas je Said Kešić.
"Kada sam osobno čula ja sam se naježila, nisam mogla ni pomisliti da se to može tako dobro završiti. Bilo me strah biti optimist radi njega da se ne bi doveo u situaciju razočaranja", rekla je Sanja Katalinić, liječnica u Psihijatrijskoj bolnici Rab.
''Sretan sam zbog njega, pronašao je svoju biološku obitelj i to je jako lijepo, ali opet s druge strane shvaćamo da je period druženja s Pericom pri kraju. Kažem miks emocija", rekao je Siniša Rakić, liječnik u Psihijatrijskoj bolnici Rab.
Uzbuđenje kod obitelji
U stanu njegove sestre Saide u zagrebačkoj Kustošiji, također uzbuđenje. "Tlak sam nedavno izmjerila 170/110, onda možete misliti... uz tablete koje pijem... Imam osjećaj da ću eksplodirati. Još ne mogu vjerovati", kazala je Saida.
Ona je prije mjesec dana na Provjerenom pogledala priču o jedinom muškarcu bez identiteta u Hrvatskoj. Odmah je posumnjala da se radi o njezinom bratu Sajidu, nestalom prije 36 godina. Od izgleda do okolnosti nestanka, sve je na njega podsjećalo.
"Jer se podudarala godina njegovog nestanka s godinama života koje je otprilike mogao imati. Da je to prije objavljeno, prije bi se saznalo. Prvi put ste objavili na televiziji. Netko bi vidio, možda ne ja, ali neko drugi bi vidio", objašnjava Saida.
Vidjela i kontaktirala nas. No iz osobnih razloga najprije nije htjela pred kameru. Ali njezina sestra Halida je. Prije 18 dana uputili smo se prema Prijedoru. Uzeli smo uzorak i napravili DNA analizu. Tek poslije toga, isto je od sestre Saide i brata Nisveta u Zagrebu učinila i policija. Analiza je potvrdila sumnju.
Čuda su rijetka, ali se događaju. Nakon 36 godina Perica je na pragu odlaska s Raba. U posjet smo mu stigli četiri dana nakon što je DNA analiza potvrdila njegov identitet. Dočekao nas je dobro raspoložen i nasmijan, pun energije, svjestan da se nešto lijepo oko njega događa.
Prije uobičajene poslijepodnevne šetnje, odlazi na promatanje. Lakše je ozlijedio ruku, jer je želio skrenuti pozornost na sebe. To je, kažu nam i dosad radio kada bi se osjetio zanemaren.
Omiljen na Rabu
Perica je omiljen na Rabu. Vidljivo je to na svakom koraku. Vijest o pronalasku obitelji snažno je odjeknula i među pacijentima. Iako će ga na susret s obitelji i odlazak, liječnici tek početi pripremati, o svemu je već doznao od drugih pacijenata.
Osim uspomena, Perica će u novi život krenuti i s ušteđevinom, jer čaša s donacijama u dućanu je dupkom puna.
Ne zna se kako će Perica reagirati na dolazak svoje biološke obitelji. U bolnici se nadaju najboljem, iako kažu, nakon toliko godina prilagodba na nove ljude ne bi bila lagana čak ni za zdravog čovjeka.
"Siguran sam da Perica još uvijek ima to rano iskustvo u sebi, a način prezentacije emocija je nešto što je subjektivno i što vjerujem da je nešto na čemu će se morati dugotrajno poraditi. To će biti postepeno? Definitivno. I našeg Perice i obitelji, starih sentimenata i emocija je nešto što ih tek očekuje", kaže dr. Rakić.
"Može biti teže, ali i ne mora, memorije su u njemu spremljene, možda izađe na dobro sve, možda budu krenuli gdje su stali, nadajmo se da će biti tako, a možda reagira sasvim suprotno, da ih odbije", rekla je dr. Katalinić.
''On je znao reći kako se preziva, ime i prezime nije bilo baš najrazgovjetnije, ali mi smo ga razumjeli i susjedi su ga razumjeli. Mene zanima kako je došao tamo i što se s njim dogodilo", pita se Saida.
Said je nestao 14. kolovoza 1980. u Prijedoru. Pronađen je pet dana kasnije kako luta kod Drniša. U psihijatriju na Rabu doveden je krajem mjeseca. Sestra Saida, koja je tada već živjela u Zagrebu, posljednji ga je put vidjela dva tjedna prije nestanka.
Zajedničko okupljanje
"Ne mogu ni zamisliti kako će to biti i kako ćemo svi reagirati. Ja znam da meni neće biti dobro, sad mi već nije, ne znam kako ću se ja osjećati, čak se bojim.... Inače sam jako emotivna, ja sam najstarija među njima, svih sam ih pomogla podizati, tako da mi je vjerojatno najteže", kaže Saida.
Braća i sestre sada se spremaju na zajednički odlazak na Rab. Vesele se zajedničkom okupljanju i što će im se poslije 36 godina ostvariti životna želja - da zagrle nestalog brata. Policija, novine, radio, privatna potraga - nema što obitelj nije učinila ne bi li ga pronašla.
"Poslije kad je rat došao i mnogo ljudi izginulo u Kozarcu više smo izgubili svaku nadu jer smo mislili - gotovo je, nema ga. Mama dok je bila živa cijeli ga je život tražila i uvijek je gajila nadu da ga vidi, ali eto otišla je i nije bilo sudbine i sreće", priča Saida.
Nakon majčine smrti prije tri godine, Said je proglašen mrtvim, da bi obitelj mogla provesti ostavinsku raspravu. Saida sada strahuje od administrativne trakavice.
Birokratska borba
"Razmišljaš kako će to dalje teći, hoće li biti tu problema s pravne strane, toga se bojim. Za državu, Perica nije postojao 36 godina. Nikada mu nije dodijeljen identitet, zbog čega je cijeli život proveo na psihijatriji, gdje mu po dijagnozi nije mjesto. A sada slijedi i nova birokratska borba'', kaže Saida.
''Trebalo bi pokrenuti postupak da se stavi van snage rješenje kojim je gospodin proglašen mrtvim. I po pravomoćnosti rješenja bi trebalo u matičnim knjigama izvršiti upis i brisanja činjenice smrti. Po ishođenju rodnog lista dalje rješavati civilno-pravni status'', objasnio je Petar Vuletić iz Ministarstva socijalne skrbi i mladih.
Tek nakon toga, obitelj će moći zatražiti sve papire i hrvatsko državljanstvo. Glavna bitka je dobivena - obitelj je pronađena, a identitet otkriven. Tko će preuzeti brigu o Perici, obitelj još nije dogovorila. Ali tko god se odluči na to, imat će težak posao.
''Ja bih bila najsretnija da ga ja mogu kod sebe primiti. Bila bih najsretnija i znala bih da je njemu dobro", rekla je Saida.
Zauvijek Perica
"Program adaptacije na novu činjenicu i promjenu sredinu vjerujem da će biti dosta stresan. Inače, promjena ambijenta, posla ili slična situacija u nama izaziva burne emocionalne reakcije pogotovo ovako krupne životne situacije kao što se dogodilo s Pericom", kaže dr. Rakić.
Kad Perica i službeno dobije staro ime, obitelj će uslišati želju bolničkog osoblja, koje je zamolilo obitelj da ga nastave zvati tim imenom. To je, kažu, najmanje što mogu učiniti za ljude koji se o njemu brinu čitav život.
''Neka ostane Perica. I policija nam je isto rekla, nema smisla sad mu mijenjati ime. I tako će sve promijeniti, i okolinu. Neka ostane Perica nadimak, a mi znamo kako se zove'', zaključuje Saida.
Perica će za nas uvijek ostati Perica.
