Jedini prvašić na Zlarinu, pola sata vožnje trajektom udaljenom od Šibenika, prvi se želi uvjeriti da je učiteljica iz grada sretno stigla na otok. 'Ako je nema, trebam čekati ispred škole', priča nam Mateo Celić i kaže kako bi on ipak volio da dođe, prije nego da ne dođe. Ispred škole ga čeka još troje učenika iz drugog i trećeg razreda. Mateo zna kako bi u gradskim školama imao puno više društva. Nitko od današnje četvero zlarinske djece ne žali za gradskim školama i razredima s 30 tak mališana.
Pročitajte i ovo
>> Nova školska pravila: Nema više blic-testova
>> 'Naši klinci moraju dobiti najbolje obrazovanje'
Adrian, dopredsjednik male razredne zajednice, mogao je birati. Ići u školu u hrvatsku metropolu ili na maleni otočić u blizini Šibenika. 'Htio sam ionako ići na Zlarin u školu. Ovdje je ljepše, imam more kraj sebe i fini balkon', kaže Adrian. Doista, škola s najljepšim pogledom u Lijepoj našoj. Učiteljica se zimi lako nosi s nevremenom, a nastavu za djecu tri različita uzrasta obavlja bez problema. 'Ima zime, ima kiše, ali nije to dalek put da se to tragično doživljava. oni imaju tu prednost, jer se svakome mogu posvetiti posebno', kaže učiteljica Marijana Rajčić.
Kad opet dođe ljeto, zvonjava zadnjeg školskog zvona ispred zlarinske škole proslavlja kolektivnim kupanjem. Učiteljice i njezinih malobrojnih, nadamo se, odlikaša.
