Valentinovo je jedan od dosadnijih perioda bivanja na društvenim mežama, doba u kojem dežurna pljuckala svega i svačega redovno deru statuse u kojima se s visoka obrecnu na svakog dečkića koji već mjesec dana štedi da bi dragoj servirao buket ruža, bombonjeru i večeru u kakvoj lokalnoj špageteriji. Teško se mogu sjetiti dosadnijeg perioda praćenja zbivanja na društvenim mrežama, osim možda pred izbore i referendume. U tim se periodima redovno otkačim s Facebooka.
Pročitajte i ovo
Dosadno, brate.
I naravno, možemo sada raspravljati koliko je, ili koliko nije blesavo da ti kalendar govori o tome kada ti je legitimno da pokazuješ svoju zaljubljenost, i je li zaista ima mozga u tome da ti taj dan u veljači daje impuls da nekome pokažeš da ti je stalo do njega. Možemo raspravljati i o tome je li dno ukusa, ili vrhunac neukusa da nekome zaljubljenost pokazuješ slatkišima i sličnim bezvezarijama. Ima se tu o čemu raspravljati.
Ali ipak, interesantnija su mi dva fenomena koja redovno primijetim u doba Valentinova.
Prvi je u tome što svi kritičari svoje visinsko pljuckanje to tim trivijalnostima formuliraju kao – amerikaniziranu novotariju. Dosadni kao krezube babe na plotovima seoskih šorova, uvijek vrte tu jednu te istu formulaciju, i ne shvaćajući da kada uzastopno, već dvadeset godina opisuješ nešto kao novotariju, onda to više nije novotarija, jer već dva puna desetljeća rula po društvenim sferama.
Drugi se fenomen krije u onoj nevjerojatnoj nesposobnosti Hrvata da – rade nešto drugo.
K vragu, ako ti se ne sviđaju sapunice kao forma, onda fino dohvati daljinski upravljač, okreni program i gledaj nešto drugo. Ako ti se ne sviđaju određene kolumne u određenim novinama, pa ti fino čitaj nešto drugo. Ako ti se ne sviđa Gola istina velebne Nives Celzijus, pa nemoj čitati. Ako ne podnosiš narodnjake, biraj druga mjesta za izlazak.
Osobno, ne volim sapunice, ne podnosim narodnjake, nije mi mila Gola istina, nisu mi dragi određeni kolumnisti, pa onda zato selektiram što ću gledati, što ću čitati i na koja ću mjesta zalaziti. A ove ostale stvari ignoriram, niti o njima razmišljam, niti ih komentiram, niti me proganjaju u košmarnim snovima.
Niti Valentinovo mi nije osobito milo. Ali neka ga, meni ne smeta. Dok taj dan traje, obično potpuno smetnem s uma da se događa. Osim ako u prolazu, ispred kakve špageterije ne ugledam dečkića s buketom u naručju, dečkića koji stoji i čeka, s onim naštrebanim, nehajnim izrazom lica, izrazom ispod kojeg čuči šleper nervoze.
U tim mi trenucima čak i dođe toplo oko srca.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
