Kampanju je započeo riječima: Predsjednički izbori bit će užasno teški. Bit će teški i za mene osobno, jer se cjelokupna kampanja protivnika svodi na isto - napadni na sve što je dobro urađeno…I dobro je pretpostavio! Bilo je u Srbiji proteklih mjeseci svega: i osobnih napada i teških optužbi i uvreda i ismijavanja i diskreditiranja i demagogije i populizama…Uobičajeni predizborni folklor. A Aleksandar Vučić se s kredibilitetom premijera (i svega što je s te pozicije „dobro uradio“) kandidirao za predsjednika. I pobijedio u prvom krugu! I održao, kako i priliči, pobjednički govor!
Treba li nas u Hrvatskoj uopće biti briga tko je srbijanski predsjednik ili premijer? Što god tko mislio o tome, ne možemo zanemariti da dobar dio predizborne, izborne i ine političke retorike u obje zemlje odlazi, nažalost, još uvijek na ove teme. I novi srbijanski predsjednik sigurno će svoju reputaciju „borca za Srbiju“ i dalje graditi na (napetim i zategnutim) odnosima s Hrvatskom.
Njegov je pobjednički govor izvedbeno bio prilično smiren, bez pretjerane euforije i sa stavom čovjeka koji je znao da, zapravo, nema ozbiljne protivnike. Sadržajno, bilo je u tom govoru pretjerane patetike i onog, sada već potrošenog retoričkog recepta: bit ću predsjednik i onih koji nisu svoj glas dali meni; borit ću se za svakog građanina bilo da je glasovao za mene ili nije, obećavam svima onima koji su glasovali drugačije da ćemo se od sada boriti svi zajedno. Naravno, u govoru je naglasio da takvih i nema puno, nabrajajući sela i zaseoke u kojima je dobio 80 pa čak i 90 % glasova.
Pobjednički govor Aleksandra Vučića zapravo je mješavina patetike i pretjerivanja (ali čak ne onog figurativnog). Naime, prema njemu izbori su „čisti k'o suza“ (iako su se pojavile spekulacije o neregularnostima), njegova je stranka „jedna od najvećih u Europi“, „ubedljivo najveća na zapadnom Balkanu“, izbore su dobili „bez populizama, demagogije, šovinizma već isključivo svojim napornim radom“, dobio je više od „tisuću čestitaka na pobjedi“, podržavali su ga svi svjetski „komesari“ od Angele Merkel, Viktora Orbana do Vladimira Putina.
Uz to, Aleksandar Vučić pokazao se i kao mirotvorac kojem je cilj „stabilnost u regionu“ pa ističe da kao premijer ide u Mostar razgovarati s premijerom Plenkovićem, a to je, kako naglašava „važan dan za sve u regionu“.
Rezultati izbora prema Vučiću su znak kojim su građani pokazali u kojem smjeru žele da Srbija ide (što je očito isti smjer kojim je išla i do sada), a protukandidatima pruža riječi utjehe „jer bi njihovi rezultati bili sigurno bolji da se radilo o parlamentarnim izborima“. S dostojanstvom pobjednika tješi one koji su mu bili konkurencija, naravno, po formuli: što manja i manje ozbiljna konkurencija, to veće i više riječi utjehe (zato je Šešelj dobio svojevrsno ohrabrenje da se kandidira na parlamentarnim izborima) dok se Saše Jankovića (za kojeg prema riječima tamošnjih analitičara glasuju intelektualci) jedva dotaknuo, a Belog potpuno pogrešno usporedio sa Sinčićem.
U patetičnome tonu, ključna riječ u Vučićevu govoru bila je „borba“. On će se boriti za svakog građanina, borit će se za one odbačene i zanemarene, borit će se za one koji nisu glasovali za njega jer je to „zajednička“ borba, borit će se da ugled Srbije u svijetu bude još veći, borit će se da svi budu ponosni na svoju Srbiju.
U svakom slučaju, puno borbe u govoru jednog mirotvorca!
'Dr. sc. Gabrijela Kišiček radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje na diplomskom studiju fonetike predaje Govorničku argumentaciju, Povijest govorništva, Govorništvo za nastavnike i Neverbalnu komunikaciju. Suautorica je knjige Retorika i društvo te autorica niza znanstvenih i stručnih radova iz područja retorike. Predsjednica je Odjela za fonetiku HFD-a te članica međunarodnih udruženja retoričara'
