I to u svim za nju ključnim i sudbinskim trenucima. Upravo sam na radiju čula predsjednika Josipovića koji je izjavio da 'haška presuda za Oluju dokazuje da je na Hrvatsku izvršena agresija'. Ostala sam iznenađena. I to činjenicom da Predsjednik očito sluša svoje loše savjetnike umjesto da sluša sebe, svoje znanje i kao profesor kaznenog prava uzme 7-10 dana vremena i sam pročita presudu koja, uvezana u formu teške knjige i pisana vrlo pitkim i razumljivim jezikom, broji oko 1400 stranica.
Pročitajte i ovo
>> EKSKLUZIVNO: 2005. htjeli izručiti Gotovinu, sada štite dignitet Oluje
Jer već otprilike na stotoj stranici se vidi da ova presuda tezom o međunarodnom oružanom sukobu ne radi distinkciju između žrtve i agresora, već daje legitimitet tzv. Republici Srpskoj Krajini. Sud za bivšu Jugoslaviju, naime, uopće nema mandat za suđenje za agresiju. Činjenicu o Hrvatskoj kao žrtvi agresije domaća politika je propustila pred Vijećem sigurnosti istjerati na čistac.
'Konglomerat loših politika'
Uz to, suđenje u predmetu 'Oluja', kako je rekao i sam sudac Orie na početku izricanja presude, nije bilo suđenje o okolnostima nastanka rata. Sasvim suprotno, ova presuda potvrđuje tezu predsjednika Josipovića izrečenu na sastanku s predsjednikom Tadićem u Pečuhu. Tada nije kazao da je Hrvatska žrtva agresije, već da je sve to bio 'konglomerat loših politika'. Upravo to nam sugerira ova nepravomoćna presuda za 'ujedinjeni zločinački pothvat' - konglomerat loših politika.
Nelogičnu priču započeo Mesić
A cijelu tu nelogičnu priču, vođen osobnim animozitetom prema mrtvome Tuđmanu, počeo je Josipovićev prethodnik, predsjednik Stjepan Mesić. Njega ovih dana nema, on je otišao u Kinu. Narod koji ga je dva puta birao, sada ga proziva za veleizdaju. Mediji koji su, osim rijetkih, propustili javno propitkivati zakonitost Mesićeva poteza s tzv. brijunskim transkriptima ga ili tek sad kritiziraju ili ga brane tvrdeći da je postupio prema Zakonu o suradnji s Haškim sudom. Sve to čini sliku hrvatske tragične nezrelosti, visoke ideologizacije i duboke tranzicije. Nije fer Mesića prozivati zato što je poslao transkripte, već zbog načina na koji ih je poslao. Stjepan Mesić brijunske transkripte u Haag je očito poslao protuzakonito.
Transkripti 'iskrsnuli' na suđenju Miloševiću, među njima bio i jelovnik
'Džekiranje' njegova bivšeg savjetnika Agotića, koji pred kamerama britanskog Channel 4 skida zaštitni pečat s transkripata označenih pečatom državne tajne, bilo je prvi znak da će se nešto napraviti mimo zakona. Da su transkripti poslani u Haag doznali smo jednog lijepog sunčanog dana kad su odjednom 'iskrsnuli' kao dokaz na suđenju Miloševiću. U Haag su poslani bez znanja nadležnih institucija, bez propisane procedure i državnog pečata. Do te mjere indolentno da se poslije, kad su 'prani', utvrdilo kako je među njima bio čak i jelovnik s brijunskoga ručka.
'Hrvatski članak'
Jelovnik zacijelo nije zanimao Carlu Del Ponte, a taj jedan u nizu malih detalja samo govori da su brijunski zapisi lifrani bez ikakve zakonske procedure i kontrole. Del Ponte i njezin tim poslije su s njima radili što su htjeli, selektivno ih interpretirali i iskoristili kao glavnu platformu za čak dva zločinačka pothvata - 'Oluju' i 'Herceg-Bosnu'. Da ironija bude veća, izbjegavajući proceduru ekipa koja je transkripte 'ispod ruke' poslala u Haag, izbjegla je i primjenu članka 54bis, koji u Haagu još kolokvijalno zovu i 'hrvatski članak'. Godine 1996. Hrvatska je kao država pred nadležnim sudskim vijećem u žalbenom postupku dobila tužbu protiv haškog tužitelja zbog toga što je poslao subpoenu (obvezujući nalog) tadašnjem ministru obrane Gojku Šušku. Haško tužiteljstvo je u predmetu Blaškić od države zatražilo da im ili dostavi svu dokumentaciju Ministarstva obrane ili sudu privede ministra. Hrvatska je to osporila, tvrdeći da niti jedna država niti jednom sudu ne dostavlja dokumente koji se tiču njezine nacionalne sigurnosti, a kamoli da po zahtjevu na sud šalje svoje ministre. I u tome je uspjela.
Uskraćivanje dokumenata i pravo veta
Tužbu protiv glavne tužiteljice Arbour i njezina tima u ime Hrvatske je napisao prof.dr. Mirjan Damaška sa sveučilišta Yale. Nakon što je Hrvatska tužbu dobila, sud u svoj zakon uvodi tzv. hrvatski članak. Njime haški zakon daje pravo državama iz koje dolaze okrivljenici da uskrate Tribunalu dokumentaciju ili njezine dijelove koji 'probijaju' njezinu nacionalnu sigurnost. Taj članak daje mogućnost i državama iz kojih dolaze svjedoci - bivši visoki politički, vojni ili diplomatski predstavnici - da s njima u sudnici sjedi i predstavnik njihove države /veleposlanstva/ i kontrolira pitanja. Predstavnik države ima pravo staviti veto na pitanje suda, obrane ili optužbe za koje procjenjuje da narušava nacionalnu sigurnost države iz koje svjedok dolazi.
'Hrvatskim člankom' služili se svi osim - Hrvatske
Tim pravom obilato su se koristili Francuzi, Kanađani, Amerikanci kad su njihovi visoki časnici i bivši diplomati dolazili svjedočiti u haškim predmetima. Tim pravom se koristila i Srbija. Pozvavši se na 'hrvatski članak' haškog pravilnika o postupku i dokazima, u Haag je poslala dobrim dijelom 'zacrnjene' Miloševićeve transkripte tj. zapise sa sastanaka srpskog vojnog i političkog vodstva. 'Hrvatskim člankom' nije se koristila jedino Hrvatska. Njezini visoki vojni časnici poput generala Laušića u Haag su kao svjedoci tužitelja dolazili svjedočiti mimo bilo kakve kontrole Države, a kamoli da je u sudnici s njima kao 'watchdog' sjedio predstavnik Veleposlanstva. Stjepan Mesić kad je odlučio poslati tzv. brijunske transkripte u Haag, nije to učinio u skladu sa zakonom i procedurom pa tako nije ni korišten članak iz haškog zakona koji se zove 'hrvatski'. U tome je ne samo najveća tragedija, već i najveća ironija njegova poteza.
