Doista, nije mi namjera bila ovotjednu kolumnu pisati o tzv. topničkim dnevnicima, ali u srijedu navečer objavljena je ta vijest. Istoga dana kad je predstavljeno EU izvješće o napretku Hrvatske koje je bolje nego ikad, ali koje i dalje ima zadršku prema reformi pravosuđa te topničkoj dokumentaciji kao glavnom uvjetu deblokade poglavlja pravosuđa. To nam je poglavlje - podsjećam - blokiralo 5 zemalja tzv. britanskog kruga u veljači ove godine. Tadašnja potpredsjednica Vlade, a danas premijerka Jadranka Kosor do tog je trenutka igrala politički pristojno i odmjereno. Govorila je kako je Zagreb Haagu dao sve što je imao (što je točno, od transkripata pa nadalje), i tako je bilo sve dok priču nisu preuzeli Sanader i ministar Šimonović. Sanader je Šimonoviću, slijedom savjeta Londona i Bruxellesa, dao 'blagoslov' da potpiše dokument prema kojem mi imamo 23 neka dokumenta, ali ne znamo gdje su. Oni su nakon toga očekivali uspjeh. A dogodilo se ono što smo očekivali mi. Bio je to politički salto mortale.
Šimonović u Londonu
Stoga se ne mogu načuditi da se istoga dana kad je objavljena vijest da je sud u svojstvu okrivljenika pozvao časnike iz Oluje, ministar pravosuđa Šimonović u Londonu najprije sastao s tamošnjim ministrom za Europu (opet su ga promijenili, nešto je stvarno trulo u Brownovoj vladi op.a) i s ministrom pravosuđa Jackom Strawom, u vrijeme početka hrvatskih pregovora ministrom vanjskih poslova. S te pozicije Straw je iznimno dobro upoznat sa svim igrama njegove Vlade iz vremena dok se hrvatska vanjska politika zvala isključivo Carla del Ponte. On je - prema svim raspoloživim izvorima - navodno i 'umotvorac' slučaja Kapetanović - priče prema kojoj je bivši pomoćnik ministra prometa i zaposlenik europske agencije za kontrolu zračnog prometa po nalogu hrvatske Vlade u Mostaru razgovarao s tada odbjeglim Antom Gotovinom. Komunikacijska strategija te dokazane izmišljotine provodila se preko jednog hrvatskog tjednika. I bila je ključna da Del Ponte 2004. da negativno mišljenje o Hrvatskoj.
Nakon Carle, Brammertz: Britanija traži da RH zadovolji tužitelja
Danas se hrvatska vanjska politika djelomično zove Serge Brammertz. Tim više mi uopće nije jasno čemu je ministar Šimonović išao u London, i tko je donio tu totalno krivu političku procjenu. Jer ovako ispada da baš kao i Sanader nitko nije ništa shvatio. Velika Britanija nije napravila kopernikanski politički zaokret prema Hrvatskoj. Ona s pozicija svojih uvijek istih i jasnih interesa - samo njome sada na drukčiji način upravlja. Čak su to, ako je suditi po agencijskim izvješćima, i kazali Šimonoviću. Jednom jedinom rečenicom, uvijek istom: 'Britanija od Hrvatske traži da zadovolji tužitelja'. I onda se Hrvatska brže bolje potrudila zadovoljiti Brammertza. Sud u Splitu nabrzinu je napisao desetak poziva i pozvao časnike iz Oluje na glavnu raspravu u svojstvu okrivljenika. Najviše rangiran među njima je Roko Mijić, umirovljeni brigadir, zamjenik Ante Kotromanovića, zapovjednika operativne grupe Sinj. Da ironija bude veća riječ je o formaciji koja uopće nije imala dalekometno topništvo.
Klimanje hrvatskih vlasti
Nazvala sam Roka Mijića i zamolila za komentar. Šokiran, kazao je da se osjeća poniženo. U pozivu mu stoji da je okrivljen po čl. 327, st. 1, što znači za skrivanje ili uništavanje arhivske građe. Šokiran je činjenicom da u pozivu ne piše tko ga tuži, po kojoj optužnici i kojoj istrazi. Šokiran je i fusnotom prema kojoj će - kaže - njegov branitelj tek na glavnoj raspravi doznati o čemu je riječ. Kad sam slušala tog čovjeka učinilo mi se na trenutak da sam u Moskvi 1935., a ne u Zagrebu 2009. Takvog načina ne bi se posramio ni sam Visinski. Ustvari bi, posramio bi se. Jer zloglasni Staljinov tužitelj imao je umijeće nemogućega - montirane optužnice staviti u okvir prava, zakona i procedure. Slučaj Mijić i ostali prva je tužna refleksija klimanja hrvatskih vlasti. On je jedan od onih koje su proljetos naši istražitelji, a nakon što je država pristala glumiti tj. preuzeti ulogu haškog istražitelja, pozvali na obavijesni razgovor. Na te obavijesne razgovore ljudi su pozivani bez upozorenja čemu oni služe, pa su nerijetko s punim povjerenjem u svoju državu došli bez odvjetnika. Zapisnike je ministar pravosuđa potom bez njihova znanja, a uz političko odobrenje bivšeg premijera, samo izliferovao u Haag. Roko Mijić kazao mi je kako je tom prigodom donio svoj diplomski rad na temu Oluje te jednu operativnu kartu stožera. I sad je očito za to optužen!
Izmišljotina zvana topnički dnevnici: 'Daj nekoga, bilo koga'
Hrvatska, da bi postigla deblokadu poglavlja pravosuđa doista mora riješiti godinu i pol staru izmišljotinu zvanu topnički dnevnici. Ali zaboga, ne na ovakav način. Zar će se haški tužitelj zadovoljavati kaznenim progonom ljudi po sistemu 'daj nekoga, bilo koga, jer tražimo nešto što ni sami ne znamo što je to'? Vjerojatno da, jer ovaj najnoviji postupak potpuno je u skladu s onim što je u lipnju u Vijeću sigurnosti izrekao Philip Pharm, zamjenik britanskog ambasadora pri UN-u. On je tada kazao: 'Moja vlada duboko je razočarana što Hrvatska još nije predala ključne dokumente za suđenje Gotovini. U cijelosti podupiremo sve napore tužitelja i pozivamo Hrvatsku da nastavak istrage podrži kaznenim progonom onih za koje ima dokaza da su dokumente legalno uklonili ili uništili'. Američka veleposlanica pri UN-u, Rosemary di Carlo, potom je Pharmov govor izrelativizirala i na istu temu kazala: 'SAD Hrvatskoj priznaje sve napore koji ulaze u suradnju s Tribunalom. Hrvatska Vlada omogućila je uhićenje svih optuženika i ima dobru povijest suradnje s Tribunalom. Mi podupiremo Hrvatsku, i nadamo se da će se naći dobro i zadovoljavajuće rješenje pitanja dokumenata u slučaju Gotovina'.
E moj Balkane...
Vlada u Zagrebu ponaša se kao da nije shvatila poruke ovih dvaju dijametralno suprotnih stavova. A možda i nije. Možda još nisu svjesni da sjede ravnopravno s ostalima na velikom multilateralnom forumu zvanom NATO. Da su dio američkog vanjskopolitičkog koncepta, da su partner te da se 'dobro i zadovoljavajuće rješenje' o kojem je prije 4 mjeseca govorila ambasadorica Di Carlo ostvaruje baš kao i slovenska deblokada, diplomatskim putem preko Atlantika. Ali ne, usprkos tome, predsjednik želi u Fidelovu bolesničku sobu, kritizira proamerički stav svoje diplomacije naspram Libije, Šimonović ide u London, a taj se dan još 'podebljava' najavom procesa bez jasne optužnice protiv brigadira Mijića i drugih. Državni tajnik Božinović kasno sinoć sastao se sa zamjenikom državne tajnice Clinton. Hrvatska u EU - jasan je američki stav, ali o problemu tzv. topničkih dnevnika, ni riječi ni komentara. Što ne čudi, nakon još jedne pljuvačine koju je Hrvatska priredila sebi samoj. E moj Balkane...
