'Radi se o iskrivljenom korištenju povijesti radi dobivanja 'izlaza' na otvoreno more', objasnili su Manin i Matković na zamolbu da za Hinu komentiraju tvrdnje koje je ljubljanski sveučilišni profesor Janko Prunk iznio u članku 'Trostruka argumentacija za državnu granicu' u navedenom tjednom izdanju novinske kuće 'Delo'.
Pročitajte i ovo
>> Novi prijedlog rješenja hrvatsko-slovenskog spora
Prunk je u spomenutom članku među ostalim ustvrdio - ako se pogledaju povijesni elementi - da granica u Istri između Slovenaca i Hrvata 'nikada nije postojala' te da je za Sloveniju suveren i slobodan pristup međunarodnim vodama 'egzistencijalna nužnost'. Manin i Matković misle kako se 'osporavanjem granica nastalih u Istri nakon Drugoga svjetskog rata otvara Pandorina kutija koja može imati nesagledive posljedice'.
Za razliku od Hrvatske, Slovenija se zalaže za demokratsko rješenje?
Dakle, od ukupno 12.445 stanovnika Piranasamo se njih 785 služilo slovenskim kao uporabnim jezikom, što čini tek nešto više od šest posto', navode dvojica hrvatskih povjesničara s Hrvatskog instituta za povijest U spomenutome tjednom izdanju ljubljanske novinske kuće 'Delo' Prunk je, među ostalim, ustvrdio da se za razliku od Hrvatske, koja ustrajava na tome da se granični spor riješi na Međunarodnome sudu, Slovenija zauzima za rješenje koje je 'više demokratsko, integralnije i objektivnije', i to nastoji postići putem 'međunarodnog posredništva' koje, kako tvrdi, mora uvažiti tri elementa - 'povijesni, pravni i etički', tvrdi akademik Vladimir Ibler 'Slovenska strana zauzima se za rješenje koje je 'više demokratsko, integralnije'', podsjeća Ibler i postavlja pitanje: 'Više od koga ili čega?' 'Očito više, kako se može pretpostaviti, od rješenja temeljem međunarodnog prava na Sudu u Haagu', dodaje Ibler.
Pritom se pita čime je Prunk u svojem tekstu dokazao da je 'međunarodno posredništvo (Ahtisaari) više demokratsko, integralnije (?) i objektivnije (!) od Međunarodnog suda'. 'Nije li takva nedokazana tvrdnja u svakom pogledu - 'povijesno, pravno i etički'', kako dodaje Ibler, 'neuljudna, nepristojna i nepravedna prema tome sudu'. Iblera zanima koje su to i čime dokazane veće, primjerice, 'etičke' vrline Ahtisaarija u odnosu prema sucima Međunarodnoga suda, i što ako se zauzme stanovište da su sve te vrline tih dvaju tijela jednake.
'Zašto onda, u tome slučaju, ne Sud koji je u dugom nizu slučajeva dokazao svoju kompetentnost?', pita poznati hrvatski stručnjak za međunarodno pravo i dodaje: 'Čime je to Ahtisaari obogatio judikaturu u toj skupini međunarodnih sporova?' Iblera nadasve interesira kako bi slovenski povjesničar 'uvjerljivo i detaljnije' obrazložio prednosti medijacije u odnosu na Sud te zašto to nije učinio u svojemu članku. 'Zar misli da su njegove gole tvrdnje toliko uvjerljive?', zaključio je Ibler.
Nije bilo granica po etnonacionalnom ključu
Manin i Matković napominju kako se mogu složiti s tvrdnjom Prunka da u Istri do kraja Drugoga svjetskog rata nije postojala granica između Hrvata i Slovenaca, no napominju da ne treba zaboraviti kako je Istra bila uređena kao jedinstvena pokrajina (uključujući područja u današnjoj Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji) pa konstatiranje nepostojanja nekakve tobožnje etničke/nacionalne granice nema previše smisla. Ni u drugim pokrajinama Monarhije, kako podsjećaju, nije bilo granica po etnonacionalnom ključu.
Pritom navode kako po austrijskom popisu iz 1910., koji doduše obuhvaća stavku 'govornog jezika' i koji su demografi opsežno rabili za procjenjivanje nacionalnog sastava, relativnu većinu na razini Pokrajine Istre sačinjavaju govornici hrvatskoga jezika, zatim slijede govornici talijanskoga jezika, a otprilike 14 posto korisnika slovenskog uporabnog jezika ograničeno je na nekoliko općina u unutrašnjosti sjevernoga dijela Pokrajine.
Prunk u svojem tekstu ističe nepravednost granice između Hrvatske i Slovenije u njezinu najzapadnijem dijelu, uspostavljene na temelju završetka Drugoga svjetskog rata, te se zgraža nad slovenskim komunističkim vodstvom koje je pristalo 'na 'amputaciju' šest stoljeća stare piranske općine'. Manin i Matković kažu kako pritom treba podsjetiti na strukturu stanovništva 'šest stoljeća stare piranske općine'.
Više od šest posto stanovništva služi se slovenskim jezikom
'Nije li popisom iz 1910. zabilježeno da je u Piranu od 7397 stanovnika samo njih sedam rabilo slovenski kao uporabni jezik. Nije li po istom popisu ostatak katastarske općine Piran imao još 5048 stanovnika, od kojih je samo njih 778 upotrebljavalo slovenski. Dakle, od ukupno 12.445 stanovnika samo se njih 785 služilo slovenskim kao uporabnim jezikom, što čini tek nešto više od šest posto', navode dvojica hrvatskih povjesničara s Hrvatskog instituta za povijest.
Pitajući koliko je Slovenaca bilo u priobalnim katastarskim općinama (Kaštel, Savudrija, Umag, Lovrečica, Brtonigla i Novigrad) između Dragonje i Mirne 1910., navode da ih je bilo 436 na 10.282 stanovnika, ili nešto više od četiri posto. Istodbno podsjećaju kako bi Prunk trebao imati u vidu da je po istome popisu u priobalnim katastarskim općinama današnje Republike Slovenije (Valdoltra, Škofije, Lazaret, Kopar, Izola i Piran) zabilježen 4741 korisnik slovenskog jezika na ukupno 36.390 stanovnika, što je 13 posto.
Napominju kako im nakon Prunkova teksta ništa ne preostaje nego zaželjeti da se spor riješi pravnim sredstvima i sudskim pravorijekom. Istodobno primjećuju kako su im poznati i prijašnji Prunkovi radovi u kojima je na drugačiji način sagledavao hrvatsko-slovenske odnose.
