Kad razgovarate s Antom Vukušićem, imate osjećaj kao da je vrijeme stalo. Još ako imate sreće pa vas Velebit, tijekom posjeta ovom meteorološkom svjetioniku, nagradi savršenim vremenskim uvjetima, kristalno čistim pogledom koji sa Zavižana puca sve do Italije i to preko otoka koji se kristalno jasno vide i sa čije ljepote ne možete odvojiti pogled, tada znate da ste na pravom mjestu i da biste tu mogli ostati zauvijek.
Stoga ne čudi da se Ante tu zadržao već skoro pola stoljeća. Po zanimanju je meteorološki tehničar. Rođen je 16. siječnja 1952. godine u velebitskom seocetu Gornjoj Kladi. Kako za sebe kaže “životnu školu pohađa i sada”.
“Tu sam već 43 zime. Ljeta brzo prođu”, počinje svoju priču ovaj smireni 64-godišnjak, iz čijeg se glasa u tom trenutku ne može razaznati radi li se o sjeti ili je u pitanju samo odraz njegova unutarnjeg mira.
Iako priznaje da mu je ljeto draže od zime, ni za nju nema ružnih riječi. Dapače, uživa u svakom godišnjem dobu i kao pravi mudrac kazuje kako “sve ima svoje čari”.
“Proljeće je kad se sve budi i sve oživljava, jesen kad sve pomalo tone u san. Onda dođe zima sa svojom bjelinom, ledom i surovošću i onda opet dođe proljeće i tako 65 godina”.
Anti u obavljanju posla najveće probleme zadaje zima. S obzirom na to da se njegov posao sastoji od praćenja meteoroloških zbivanja na tom području (mjerenje temperature, vlage, oblaka, padalina i ostalih pojava) te dostavljanja tih podataka Meteorološkom zavodu u Zagrebu, poteškoće mu redovito stvaraju snijeg, mećava, olujna bura. Jer, ne zaboravimo, on radi na Velebitu, najvećoj i najnepredvidivijoj hrvatskoj planini.
O zimama na Zavižanu
“Svaka zima ima svoje. Neka ranije počne, neka ranije završi, neka kasnije završi… Uvijek zima s nečim iznenadi. Tri metra snijega je bilo s ’85. na ’86. Pa je bilo 2005. na 2006. Pa 2012. na 2013. Tako da nikad ne možeš reći da ga ove zime neće biti. Prošle zime ga je bilo 103 cm. Pamtim zimu kad ga je bilo ispod metra. Prošle godine je pao u 11. mjesecu i onda u trećem. Tu je sukob kontinentalne i primorske klime i nevrijeme začas iznenadi i lijepim i ružnim. Mjerio sam do -25 i preko 100 km/h bure. Najniža izmjerena temperatura otkad postaja radi je u veljači 1955. godine kad je izmjereno -29 stupnjeva. Ali kad se na taj minus doda bura, osjet hladnoće je još veći”, odgovara Ante na pitanje jesu li zime u prethodnim desetljećima na tom području bile jače od ovih danas.
Kuća u kojoj boravi je planinarski dom Zavižan, sagrađen 1927. godine i obnovljen nakon devastacije u II. Svjetskom ratu.
“Od 1964. do 1968. dograđen je još jedan dio. Ove godine je kuća obložena s plehom. Dosad su bile salonitne ploče. Neki zamjeraju zašto je stavljen pleh. Ali, meni voda zaledi na ormariću pokraj glave, uz sam krevet. Deka koja se stavi na prozor da manje puše pomiče se kad vjetar puše. Sad kako je pleh stavljen, bilo je par jakih bura, ali zavjesa je mirna. Znači, već je neki napredak učinjen nakon tolikih godina. A kamoli da je stavljena bolja izolacija. Kad je vani -8 moramo vodu isključiti. Onda u kući nema vode. Donosi se u kalaču iz šterne koja ne smrzne. Grijalicama tada odmrzavamo cijevi ako se stvori čep, a ako se na vrijeme zatvori onda ne smrzne voda. Znaju cijevi i puknuti. Tako da je teško razmišljati o nekom većem zimskom turizmu i većoj posjeti”, priča Ante neke detalje iz života zimi u kući, ali i izvan nje.
Naime, podaci koje dostavlja Državnom hidrometeorološkom zavodu u Zagreb moraju se prikupiti bez obzira na to kakvo je vani vrijeme. Visina snježnog pokrivača mjeri se dva puta dnevno – u 7 i 19 sati, a ostali podaci, počevši od 4 sata ujutro, mjere se svaki puni sat do 14 te od 19 do 21 sat. Ante tada izlazi iz tople kuće jer mora doći do mjerne stanice po podatke koji mu trebaju. Iako je stanica udaljena od kuće svega nekoliko metara, da bi zimi došao do nje, ponekad ugrožava vlastiti život. Prošle zime je išao izvršiti mjerenje i mećava je bila tako jaka da je osjetio snijeg u ustima i plućima. Mislio je da se više neće vratiti u kuću.
“Zna se dogoditi da se po tjedan dana ne može izaći na glavna vrata. 2005. na 2006., kad je bilo 3 metra snijega, više od tjedan dana vrata su bila zatrpana. Kad se otvore, ispred je bijeli zid. I dobro je kad ostane taj bijeli zid, ali kad otvoriš vrata pa se sruši u kuću kubik snijega, pa se moraju zatvoriti unutarnja vrata, pa otići kroz drvarnicu pa se tamo sruši snijeg u kuću… i dok se pošalje izvještaj, vjetar ga napuše još kubik u to predsoblje. Onda s vanjske strane s lopatom ga se odbacuje dok se ne očisti da se vrata mogu zatvoriti. Za sat vremena zatrpa ponovno, jer jak vjetar stvara mećavu i vijavicu”, kazuje o “čarima” svog posla.
No to nije sve. Problem tek nastaje kad se sve to zaledi.
“Ako je temperatura bliže nuli, pa pada mokri snijeg, pa naglo padne temperatura, onda se smrzne snijeg i zaledi se. Ako je niska temperatura, pa pada suh snijeg, onda je problem što se propada u taj snijeg. Imamo krplje pa se zna dogoditi da se moraju koristiti za odlazak do snjegomjerne letve. 1986. bilo je 15 cm prozirnog leda na površini snijega. Pokojni otac se ustao ujutro prvi i u 4 sata vidio da bez dereza ništa i onda je uzeo sjekiru i napravio stazu. Prosjekao je taj led do instrumenata da se može normalno proći. Nigdje izvan te stazice koju je on prosjekao nije se moglo bez dereza hodati. Kad počne snijeg, dereze i krplje moraju nam biti pri ruci”, opisuje Ante borbu koja je ponekad potrebna za uspješno obavljanje posla.
A kad se na to sve doda još i olujna bura…
“Doživio sam -22 i jaku buru. Na heliografu se stvori inje, a kad se vidi da se naoblaka kida mora se to inje odstraniti. A najlakše ga je odstraniti s vrućom vodom – politi po njemu. Ostalo mi je tada u loncu vruće vode i pljusnuo sam na buru. Na površinu snijega nije pala voda nego led. Kažu da je bila hladna voda da se ne bi zaledila”, priča nam ovaj nadasve zanimljiv čovjek koji ima još puno sličnih priča za kazati. I, naravno, što drugo očekivati od njega neko konstataciju kako unatoč svemu tome svoj posao ne bi mijenjao ni za što.
Ipak, priznaje nam kako je jednom bio u iskušenju.
“Nakon nekih 15 godina staža razmišljao sam da bih otišao ploviti jer djeca su išla u školu. Primanja nisu neka. Iako je specifično radno mjesto naše plaće nisu nešto naročito. Pa sam mislio… Ali, volim da se nisam polakomio za novcima. Nisam otišao na more, ostao sam tu”, zadovoljno je zaključio, dodavši kako nevrijeme, i kad ga snađe, lakše podnosi na kopnu.
Što radi kad ne radi
Ante ima četvero djece i četvero unučadi. Otkako su djeca završila škole, poženila se i krenula svojim putem i supruga mu se pridružila u domu. No, mnoge mjesece je proveo sam-samcat.
“1985. godine 40 dana sam bio sam da nitko živ nije došao ni otišao odavle. Zima je bila. Čak su na Velebitskoj Plešivici bili dežurci HPT-a (tadašnjeg PTT-a) i ročnici JNA. Ni oni nisu uspjeli doći. Toliko je bila jaka zima, mećave, vijavice”.
No, ovaj svestrani planinski mudrac ima aktivnosti kojima upotpunjuje vrijeme.
“Čitam, pišem, sređujem fotografije. Pišem za Lički planinar, oni mi objave nešto na ikavici. Bavim se fotografijom, filatelijom, numizmatikom. I tako. Unuci su preko ljeta tu”, priča nam Ante neumorno te u jednom trenutku izgovara nešto što nam se najviše urezalo u pamćenje.
Veli Ante kako od 1999. godine samo 10 dana nije bio na Zavižanu. Kada dođete, lijepo vas i toplo dočeka. Čak su i životinje naviknule na njega i ne smatraju ga opasnim pa mu, kako kaže, poziraju na fotografijama.
Fotografija do fotografije - neviđeni prizori u njegovom albumu
Pokazuje nam fotografije medvjeda iz albuma koje je sam snimio.
“To je bilo na nekih 25 koraka. On je pobjegao u šumu. Išao sam za njim, medvjed je gledao iza stabla. Cijelo je vrijeme bio nakostrušen. Znači da je bio spreman za napad.”
Snimio je i mamu medvjedicu s malima.
“Ovo je mama. Ona je pozirala za nekih 30-ak slika. Mali su pobjegli. Vidjela me i nije reagirala.”
Pokazao nam je i fotografije vuka kojeg je “uhvatio” fotoaparatom kod obližnje kapelice, unuka sa srnama na livadi, divokoze koja stoji kao manekenka, tetrijeba gluhana – jako rijetke i zaštićene ptice koja je na rubu izumiranja.
Pohvalio nam se i fotografijama na kojima je zauvijek zabilježio trenutke za pamćenje i na naše pitanje kako je uspio uhvatiti sve te nevjerojatne prizore, odgovara kako uvijek ima fotoaparat pri ruci.
Fotografirao je i pijavice, očaravajuće izlaske i zalaske sunca. Fotoaparatom je zauvijek ovjekovječio rojeve pčela na cvijeću, Velebitsku degeniju…
I tako, u razgovoru i šalama, imate osjećaj da Antu poznajete dugi niz godina. Razgovor koji teče satima prekine tek njegova obveza da očita i dostavi važne meteorološke podatke DHMZ-u svakog punog sata.
Pričao nam je Ante i o tome po čemu se današnji planinari razlikuju od onih starijih generacija. Istaknuo je i neke posebne ljude koji su znali kročiti Velebitom pa čak i njega iznenaditi svojim djelima. Zadivio nas je svojim širokim znanjem i strpljivošću, kao i skromnošću i poniznošću kojima se klanja planini na kojoj je unatoč tolikim godinama koje provodi na njoj još uvijek samo gost.
Ne žali se što mu je prvi dućan udaljen čak 22 kilometra. Nimalo mu ne nedostaju gradovi pa čak kad mora ići u njih to mu je, kaže, kao kazna.
Da bi se njegov život u potpunosti opisao potrebno je napisati knjigu, a ne ovaj skromni tekst u kojem ga pokušavamo približiti čitateljima. Jer Ante je sam za sebe jedna divna knjiga prekrasnih korica i dragocjenog sadržaja. Pun mudrosti, poručuje:
“Mislim da na planini ima mjesta za sve. Ljudi žele osvajati. Ali planina se ne osvaja. Planina se doživljava i u planini se uživa i treba je poštivati i ostaviti je što više nepovrijeđenu.”
Anti smo poželjeli puno zdravlja, a on nam je odgovorio u svojem stilu: “Star, zdrav i lip se nikako ne mogu složit. Nešto uvijek mora falit.”
