454256
454256
454256
454256
454256

OTIŠAO U BIJEDI Posljednji govor legende: "Hvala vam što jedem kosti"

  • , 20.10.2016., 17:05
  • Autor:
  • komentara

Legendarni Čkalja umro je u samoći i bijedi, zaboravljen od svih i više gladan nego sit.

 
 
 
 
Miodrag Petrović Čkalja (FOTO: Youtube)
Miodrag Petrović Čkalja (FOTO: Youtube)

Prije trinaest godina napustio nas je jedan od najvećih komičara bivše Jugoslavije - Miodrag Petrović zvan Čkalja.

Posljednji velikan jugoslavenskog glumišta bio je nacionalni junak, čovjek iz naroda kojeg su ljudi jednostavno obožavali. Kako i ne bi kad im je sve brige i probleme barem na tren otjerao svojim ulogama koje su publici podarile toliko smijeha i zabave. Pamtit ćemo ga kao Paju Jaru, Gvozdena, Mitu, Blagoja, Srećka Napast, Jovanča Micića...

Iako je svojim humorom zadužio Jugoslaviju, ona mu nije vratila onako kako je zaslužilo. Legendarni Čkalja umro je u samoći i bijedi, zaboravljen od svih i više gladan nego sit, davne 2003. godine.

Miodrag Petrović Čkalja (FOTO: Youtube)

Posebno upečatljiv ostat će njegov govor nakon što je 2002. godine primio nagradu za životno djelo 'Car Konstantin'. U govoru je istaknuo da već dugo živi kao da je sahranjen.

"Hvala vam što jedem kosti", izjavio je Čkalja i posramio zemlju u kojoj je živio.

"Da sam u Americi i da sam primio ovako veliku nagradu zahvalio bih se prvo svojoj ženi, pa djeci, rodbini, zatim producentu i redatelju. Ali, s obzirom da sam, srećom, u svojoj dragoj zemlji Srbiji , zahvaljujem se prvo svom šefu samoposluge što mi ponekad odvoji penzionersku kost, pa susjedi u baraci koja mi ostavi mlijeko, pa mom poštaru koji mi uvijek, na vrijeme, sa zakašnjenjem donese mirovinu. Da nije bilo njih, ne bi bih bio ovdje", otkrila je tada zaboravljena ikona.

Nitko te neće izbaciti iz moje duše!

Njegova tužna priča rastužila je Čkaljinu kolegicu Nelu Eržišnik koja je Petroviću napisala dirljivo pismo podrške koje vam prenosimo u cijelosti.

"Dragi Čkalja, pročitala sam u novinama vijest koja me se tužno dojmila: "Čkalja gladuje". Znam da novine pretjeruju, iskrivljuju pa i lažu, ali ponekad i objave istinu, radi koje ih ljudi inače kupuju i čitaju. Svjesna svih mogućih i nemogućih interpretacija ovog pisma, ipak se odlučih da ti se javim. Ni po babi ni po djedovima, već po onoj žici-šaljivici, koja nam je od Boga podarena kao da nas je ista majka rodila.

Neću nikada zaboraviti naše susrete na snimanju dječje TV-serije "Koliko je sati", za koju je scenarij napisao prerano preminuli pjesnik Dušan Radović, a režirao ju je Englez kojem sam zaboravila ime. Da režiju nije preuzeo Englez, možda ja nikada ne bih bila tvoja partnerica, kao što bi ti, htjela bih vjerovati, u Hrvatskoj bio moj partner, bez obzira na režiju. Ali to već spada u politiku i tebe s tim ne želim opterećivati.

Možda si čuo da sam ja devedesete ušla u politiku, ali, vjeruj mi, nikada u politikante, pa ni u političare. Moje histrionsko srce gonilo me da se svrstam u one nesvrstane koji su vapili za slobodnom Hrvatskom. I to je sve. Poprilično velika fotografija tvoja i moja, glava do glave, obje nekako nalik na tužnog harlekina, visi na zidu moje glavne sobe, na najuočljivijem mjestu, i, nemoj se naljutiti, prijatelju, uz Franju Tuđmana koji je kriv samo zato što je Hrvatskoj donio slobodu. Gotovo.

O politici više ni riječi, jer mi se ogadila, razočarala me i razočarana ću umrijeti. Odnijet ću svoj smijeh u zemlju znajući da će se i dalje smijati ptice na mome grobu. Dragi Miodraže Petroviću, je li itko od tvojih poklonika u Srbiji (ovdje nije, to znam) reagirao na tvoj S.O.S.? Ili barem napisao ovakvo pismo, jer dok ga ja pišem, oni zloćudni, a i drugi, više se ne smiju, nego ismijavaju mene "ludu" koja piše drugoj "ludi" i tješi je.

Ja tebe ne tješim, prijatelju iz našeg žalosnog zabavljačkog ceha, znajući da isto tako duboko poznaješ čovjeka u njegovoj biti, kao slabića, prevrtljivca, pohlepnika, beskičmenjaka, kao i onoga od hrabrosti, od ljudskosti i duše. No, ti se potonji na prste izbrojiti mogu, bilo gdje, bilo u koje doba, bilo koje vjere i nacionalnosti bili. Znam da se osjećaš kao i ja. Od muke sam u osamdesetoj knjigu napisala, da barem na papiru ostane nešto lijepo, a i ružno, što se događalo u "moja tri života", kako se ta knjiga i zove.

Ne mogu pojmiti da te je tvoj narod "ostavio da gladuješ", kako to piše u novinama, da životariš od mizerne penzije, zajedno s kćerkom i zetom, koji su oboje glumci i oboje bez posla. Mislila sam da Srbi imaju više sluha i ljubavi za svoje nekada omiljene. Ali slična sudbina stigla je i mene: bijedna mirovina dostojna sudopere! A oko mene pretili političari svih boja i vrsta. Nekoliko godina ponosa i radosti zbog slobode protutnjalo je, prijatelju moj smiješni, i zaigralo je vrzino kolo borbe za fotelje, dok narod trepće očima i pita se: Što je ovo? Našu zajedničku fotografiju sa zida velike sobe mnogobrojni su posjetnici u ovih petnaest godina svakovrsno ocjenjivali, a oni najpokvareniji zbog nje me i napadali po novinama. Uvijek sam im ponavljala, pa to činim i danas: ljude kakav je Čkalja, ovakve bogomdane umjetnike, ovakve Srbe, vi mizerije, nećete izbaciti iz moje kuće! Ni iz moje duše.

Nela Eržišnik (FOTO: Zeljko Hladika/24sata/PIXSELL)

U Beograd, na skori sajam knjiga dolazi i moj nakladnik, a možda i moja knjiga. Javi im se i ako je to iz tiska istina, oni će u moje i svoje ime učiniti što treba. Jedna knjiga s posvetom te čeka svakako.

Ovo pismo mogla sam nadušak napisati, jer ti, Miodraže, nisi u onim danima osamostaljenja Hrvatske i krvave agresije na nju ponižavao, vrijeđao i napadao moju Domovinu. Sigurna sam da ti izraz lica u to vrijeme nije bio vragolast kao nekad, nego pomalo nalik na ovaj s moje fotografije, začuđen kao i moj! Ovo bi pismo htjelo izbjeći svaku "političku notu" i daleko je od nekog pokušaja umjetnog zbližavanja, kao što čine Rade Šerbedžija i njegova svita, pa i naš Vitez, bivši hrvatski ministar kulture, koji me nikada nije pitao kako živim.

Štuje te i divi ti se do smrti,

Nela".

Bile su to riječi koje je te 2002. godine, godinu dana prije njegove smrti legendarna Nela Eržišnik uputila legendarnom Čkalji.

Komentari

Na stranicama portala DNEVNIK.hr omogućeno je čitateljima da iznose svoje komentare i stavove o objavljenim informacijama. Komentari i stavovi čitatelja ne odražavaju stajalište ili mišljenje portala DNEVNIK.hr, novinara ili nakladnika informacija u odnosu na koje se iznose. Za posljedice objavljenih komentara i stavova odgovaraju isključivo čitatelji te se čitatelji upozoravaju da na portalu DNEVNIK.hr nije dopušteno objavljivati nedopuštene sadržaje poput neistinitih, uvredljivih, klevetničkih ili na drugačiji način nezakonitih sadržaja. Navedena zabrana obuhvaća i zabranu kršenja tuđih prava intelektualnog vlasništva i korištenje tuđih osobnih podataka. Na stranicama portala DNEVNIK.hr nije dopušteno poticati, pogodovati poticanju i širiti mržnju ili diskriminaciju po bilo kojoj osnovi (na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije) te antisemitizam i ksenofobiju, ideje fašističkih, nacionalističkih, komunističkih i drugih totalitarnih režima. Redakcija portala DNEVNIK.hr ima pravo odmah po saznanju za nedopušteno djelovanje ili podatak ukloniti sporni sadržaj ili mu onemogućiti pristup, a za sve posljedice odgovara osoba koja je obavljala nedopuštenu djelatnost ili postavila sporni sadržaj na stranicu.



DNEVNIK.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice DNEVNIK.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice DNEVNIK.hr kliknite na gumb "Slažem se". Slažem se