'To ti je 'vako samo dok traje festival.', rekao mi je sarajevski taksist dok me u neko gluho doba noći vozio prema hotelu. Samo što se vožnja nije odvijala brzo u smislu jurnjave kroz žuto svjetlo po praznim prometnicama. Bila je gužva i milili smo kroz centar grada dok su glavnu gužvu stvarali posjetitelji kafića 'Opera' koji su uz ritam koji im je nabijao DJ lagano zakrčili prometnicu, jer se svaki auto sporo morao probijati kroz njih.
Pročitajte i ovo
>> Koje se sve zvijezde šepure Sarajevom?
Da, Sarajevo je jako živahno noću, jer kad završe projekcije počinju koncerti, partyji i tulumi, jednakim intenzitetom kako u nešto širem centru grada, tako i na brdima okolnih mahala. Cijeli taj mooving po riječima taksista koji me je vozio traje svega devet dana. Za razliku od hrvatske ljetne turističke sezone koja muku muči s osnovnim pitanjem time je li traje dva, ili dva i pol mjeseca, sarajevska špica traje puno kraće, ako je vjerovati taksistima.
Obzirom da je autor ovih redaka već sedmu sezonu u Sarajevu isključivo za vrijeme festivala, može sebi dozvoliti tu naivnost da mu i povjeruje. Jer ja osobno drukčije Sarajevo ne poznajem. Nisam majstor u otkrivanju zakulisnih igara i ne znam kako život u ovome gradu teče 51 tjedan kad nema festivala, ali uglavnom Sarajevo trenutno ključa od događanja. Čovjek jedino ako se raspolovi bi mogao stići na sva događanja, što dnevna, što večernja, što noćna, a tu ni solidna doza amfetamina ne bi pomogla, kako bi se uspješno ignoriralo spavanje.
Tako na primjer u istom koncertnom prostoru se svaki dan izmjenjuju glazbene zvijezde po sistemu tko je poznatiji. Jedan dan Severina, drugi dan Dubioza Kolektiv, treći Neno Belan i za kraj Laka. Ekstra koncerte u gradu su još organizirali Elemental i Jinx. U isto vrijeme se odvijaju Baščaršijske noći na kojima je među ostalima nastupila i Hanka Paldum. Dok se, slučajno, ili namjerno, večer proglašenja laureata 16. Sarajevo Film Festivala događa isti dan kad će Zdravko Čolić nastupiti na stadionskom koncertu.
U gradu je party upoznavanja s publikom organizirao čak i Ekrem Jevtić, opskurni gastarbajterski lik i opskurni pjevač, čija pjesma 'Kuća, pos'a, kuća' je postignula veliki broj pregleda na Youtubeu, prije svega jer je Ekrem lik redikula s čijem 'antitalentom' se veliki broj njih sprda bildajući pri tome svoje 'übermansch kvalitete'.
Dakle kao i svake godine do sada cijela regija je u glazbenom smislu pokrivena. No u filmskom smislu situacija je potpuno drukčija. Bar po pitanju hrvatskih filmova, kojih ove godine nema u natjecateljskom programu. Izgurali su ih mađarski, rumunjski i bugarski filmovi. Samim time izostali su i brojni hrvatski filmaši, koji ove godine nisu prisutni na velikom sarajevskom filmskom tulumu.
Je li to stvar koincidencije s istovremenim održavanjem Motovun Film Festivala, gdje je također u tijeku jedan filmski tulum, ili je ove godine hrvatski film žešće podbacio u odnosnu na prethodne godine Sarajevo Film Festivala, teško je reći. Možda se jedan od markera može pronaći u izjavama građana koji pohode kino predstave i govore da im je žao što u natjecateljskom programu nema hrvatskih filmova jer bi bez obzira na ishod htjeli vidjeti što se događa u najbližem susjedstvu, a film je jedan predivan medij za tako nešto.
U isto vrijeme se pak iz Hrvatske oglasio i Zlatko Vidačković umjetnički direktor Pula Film Festivala, koji je pokrenuo oštru polemiku oko toga koji festival u regiji može ponijeti titulu A festivala. Možda se i to može uzeti kao koincidencija, no u svakom slučaju situacija nije nimalo povoljna po filmaše i publiku u regiji u kojoj je recesija također uzela svoj danak u već opskurnom filmskom svijetu. Možda još ova godina nije najbolji pokazatelj za to, ali može li se garantirati sretni ishod za iduću filmsku godinu? Jer recesija ne misli tako brzo napustiti ove prostore.
Što se tiče ove sezone hrvatski film je imao čak i više, među publikom, popularnih filmova nego prethodne godine, ako je suditi po projekcijama u Areni na Pula Film Festivalu, ali će to ove godine sarajevskoj publici biti nepoznanica, na što se može gledati kao na hendikep koji baš i ne pomaže regiji.
Svaka čast filmovima u konkurenciji, njihovu kvalitetu će izvagati stručni žiri, ali teško se oteti dojmu od prethodnih godina, kako sarajevsku publiku uvijek najviše zanima film na jeziku za koji ne treba titl, bez obzira dolazi li s istoka, ili zapada, jer kulturna turistička sezona ovdje traje devet dana, ponavljam, ako je za vjerovati taksistu.
Nekako je i Hollywooda ovdje sve manje svake godine, tako da se ta regionalna suradnja čini kao nužna stvar za stvaranje istinskih regionalnih zvijezda iz svijeta filma, a da nisu samo 'špica' oni koji su svoju slavu stekli još u YU filmu.
Za sve one koje ne zanima previše ova vrsta razmišljanja, već konkretne stvari, ili su se pak upecali na naslov; nakon sedam dugih godina po pitanu ćevapa, još uvijek je neriješeno između Želje, Hodžića i Ferhatovića. Svaki njihov ćevap je odličan. Važno je da čovjek ima mogućnost izbora.
