Pročitajte i ovo
Ljubavna veza između The Nationala i zagrebačke publike traje još od KSET-a 2004. godine, danas već kultnog koncerta na kojem ih je gledalo 50 ljudi, zatim preko Pauka 2007. gdje su privukli nekoliko stotina obožavatelja, a vrhunac ljubavi i masovna katarza dogodila se sinoć u Boćarskom domu, gdje ih je pozdravilo okruglo tri tisuće ljudi.
Rijetko se događa, a pogotovu u našim koncertnim prostorima, da relativno nepoznat bend, za kojeg mainstream mediji ne znaju ni da postoji, doživi zborno pjevanje publike od prve do zadnje minute. Još je rjeđe da imamo priliku uživo pratiti prirodan i zasluženi uspon grupe, koja danas u SAD-u već ima status velikog indie-benda.
Od prve pjesme 'Runaway', jedne od artikuliranijih s njihova aktualnog albuma 'High Violet', pa do kraja dvosatnog koncerta, The National su bili bombardirani nevjerojatnom energijom obožavatelja, od kojih su neki potegnuli iz Italije i Makedonije, da je njihov glavni vokal i tekstopisac Matt Berninger bio primoran priznati da su tri njihova najbolja koncerta odsvirana upravo na našem tlu.
Krećući se americana-stazom, na razmeđi Bowiejeve 'dubine' i lambchopovske hladnokrvnosti, The National možda i nisu najbolji izbor za podizanje raspoloženja na obiteljskom druženju, no pojačani dozom psihodelije i puhačkim parom njihovi koncerti su sve osim uspavanke. Koliko god duboko u depresiju upadali, od 'Bloodbuzz Ohio' do 'Fake Empire', petorica šutljivih momaka iz Cincinnatija, koji sigurno nisu bili popularno društvo u srednjoj školi, ne dopuštaju koncertnoj tenziji da opadne. Štoviše, unatoč urođenoj usporenosti vlastita ritma, u stanju su natjerati ljude i na mahnito skakanje.
The National će se sasvim sigurno vratiti, a slijedeći dosadašnji razvoj događaja, to bi se moglo dogoditi u u nekoj od velikih zagrebačkih dvorana. No to bi za ovaj intiman i skroman bend bila najveća moguća greška.
