'Ne želim da naše pjesme reklamiraju jogurt'

Elemental u subotu, 18. listopada, slavi deseti rođendan u zagrebačkom klubu Boogaloo. Organic hip-hop bend, kako su sami okarakterizirali svoje glazbeno usmjerenje, najavljuje 'spektakl bez vatrometa', ali zato s Edom Maajkom, TBF-om, Postolarom Tripperom i Marčelom te tajanstveno poručuju da kupnjom ulaznice od 35 kuna nećete dobiti samo komad papira, već i iznenađenje.

tri vijesti o kojima se priča Podijelio ju i Vance VIDEO Agent ICE-a koji je ubio ženu mobitelom je sve snimao. Sad su objavili snimku STIGAO ODGOVOR Ujedinili se protiv Trumpa i poslali oštru poruku: "Ne želimo biti Amerikanci" Poznato otkud je Sretnik osvojio 356.000 eura: Ulovio je čak šest dobitaka na Eurojackpotu!

Ako Elemental ikad pristane na kompromis, pozdravit ću se s glazbom. Mirela Priselac Remi Remi, Shot i Ink, temelj Elementala kakvog danas poznajemo, upoznali su se sredinom devedesetih na potezu Trg – Tkalča – Klub 1, standardnim rutama tadašnje zagrebačke hip-hop publike. Želja za repanjem dovela ih je u ekipu Basemental Projecta, unutar koje su svoje prve rime smišljali i Tremens, Stoka i Nered. Takva postava svoj je prvi nastup imala u klubu Gjuro 2, gdje je, kako se danas prisjeća Mirela Priselac Remi, došlo do prvih kreativnih nesuglasica. 'Nered je htio dofurati pištolj na scenu', kaže Remi, koja nam je pristala pružiti retrospektivni pogled na karijeru Elementala.

Od kojeg se trenutka računa početak rada Elementala?
Jedne smo se večeri Shot, Ink i ja vraćali u 'yugiću' s nastupa na Velesajmu, gdje smo nastupili kao dio Basemental Projecta i zapitali smo se zašto nas troje ne bismo snimili zajedno nekoliko stvari. Od tada počinju nekakva razmišljanja o prvom demu, pa i o studijskom albumu. Prva pjesma koju smo snimili bila je 'Milijunski grad' i tu smo snimku odnijeli u Kondorcomm, koji je 2000. godine objavio prvi album Elementala 'Moj, njegov i njezin svijet'. Taj materijal je nastao kod našeg frenda, kojemu je umrla baka, pa je imao prazan stan. U kuhinji je bila režija, u spavaćoj sobi studio, a sve smo oblijepili kartonima od jaja. Uskoro ničeg više nije bilo, jer je netko provalio u stan i odnio svu opremu. Srećom, snimke su bile kod Shota, pa je materijal preživio.

Jesu li lopovi ikad pronađeni?
Nikad.

Možda ste pomogli nekom bendu da započne karijeru...
Haha... Možeš mislit'.

Možeš li danas uopće taj prvi album preslušati u komadu?
Ne baš. Rijetko... Zadnji put smo ga slušali u kombiju kad smo išli na svirku u Banja Luku na lanjskoj turneji.

I...? Bilo ti je neugodno?
Užasno. Pokrila sam se jaknom preko glave i nisam htjela ni glasa pustiti. Svi su vrištali od smijeha, fakat je bilo neugodno. Vidiš kako se stvari promijene u nekoliko godina. Kad je album snimljen mislili smo da je to vrh svijeta i nismo vjerovali da ćemo ikad napraviti nešto bolje od toga.

Kakvu ste viziju grupe tada imali? Jeste li maštali o desetogodišnjici?
Stvari su se počele uozbiljavati tek 2003. Do tada je ekipa Blackouta imala primat na sceni, a mi se uvijek držali po strani. Teško sam se poistovjećicala s nekim stvarima na tadašnjoj domaćoj hip-hop sceni i nisam se najbolje osjećala u cijeloj toj priči. Bili smo jako tvrdoglavi i nismo htjeli raditi stvari koje drugi žele čuti, nego ono što nama odgovara. Kad se Tram 11 raspao, El Bahattee nestao sa scene, a Bolesna braća godinama pokušavali završiti album, mi smo još uvijek bili tu, iako smo išli okolnim putem. Tako da možda i nije loše raditi za sebe i uživati zbog sebe, a ne zbog drugih.

Kako su izgledali prvi nastupi Elementala? Kad se počela formirati 'kritična masa' obožavatelja?
Malo smo svirali, a naš izdavač Kondorcomm nije znao što bi s nama. Čak su nam na naslovnicu albuma stavili reklamu za Levi's, što nas je šokiralo. Nastupali smo jednom u pet mjeseci pred pedeset, najviše sto ljudi. Jednom smo otišli rent-a-carom u Osijek, gdje nas je u klubu dočekalo 32 ljudi. Najcrnji crnjak... Bili smo fakat na dnu i znamo kako je dolje, znamo što je underground. I mislim da zbog toga znamo cijeniti ono što nam se sada događa. Sad nam organizatori više ne naplaćuju cugu, nego nas počaste večerom i stave naše ljude na popis. Vidi što sad imamo. Jebeno, kužiš... To je nagrada, blagoslov...

Drugi album, koji je objavio Menart, zvao se 'Tempo velegrada – Demiurg'. Demiurg??
Mi smo htjeli da se ploča zove samo – 'Demiurg'. Po Platonovoj filozofiji on je biće koje stoji na granici svijeta ideja i realnog svijeta. Demiurg određuje koje će ideje dobiti zeleno svjetlo. A mi u svom mikrokozmosu imamo tu istu moć. Menartu se to baš nije svidjelo, pa je album s dva naziva zapravo bio kompromis.

I stvari su krenule bolje?
Da, sad nam je na koncertima bilo nekih dvjestotinjak, haha...

Ali ste uspjeli napuniti zagrebački KSET...
To je bio veliki šok. Nije se ustvari dogodilo ništa spektakularno, ali smo sebi dokazali da možemo. A i vlastitim smo uspjehom smatrali to što smo imali ozbiljnog izdavača, stvari su nam konačno bile na radiju. Ali, ni tada se nismo sebe uzimali preozbiljno. Pa i kad smo počeli raditi socijalno angažirane pjesme nismo mislili da je to sad 'bigger than life'. Nijedan bend, pjesma ili koncert, ako se ljudi počnu shvaćati ozbiljno, neće ispasti dobro.

A onda se dogodila 'Romantika'. Kakav je osjećaj kad pomislite da današnju karijeru, bez obzira na sav dosadašnji trud, možete zahvaliti jednoj jedinoj pjesmi?
Smiješan... Mi smo Romantiku pustili kao najavni singl za 'Male stvari', da malo podgrije atmosferu prije izlaska albuma. Za neke druge stvari mislili smo da su bombe, a dogodila se ta 'Romantika', koja nas je sve zatekla. Stvar se počela stalno vrtiti, počeli su me zvati novinari, totalno sam bila zbunjena, najednom nam treba menadžer jer nas ljudi žele vidjeti uživo... Drago nam je bilo što smo se napokon pomaknuli. No, kako bi se bolje osjećali, nismo shvaćali to kao jednu slučajnu pjesmu koja nas je raketirala, nego kao rezultat višegodišnjeg truda.

Demiurg je dao zeleno svjetlo?
E, upravo to.

Počeli ste s tri, a danas brojite sedam članova. Zahtijeva li to interna pravila u grupi, određeni stupanj profesionalnosti, držanje kaosa pod kontrolom...?
Elemental i profesionalnost?! Ja bih stvarno voljela da budemo malo ozbiljniji u svemu tome, ali Elementalu to nikako ne ide. Glazba bi trebala biti zabavna, uveseljavati ljude. Zato je glupo nervirati se jer ti je singl pao za dva mjesta na top-ljestvici, jer ti se spot premalo vrti... Nas je u bendu sedam, svatko ima neke svoje nazore i mi se u principu možemo dogovoriti oko svega. No, kad se upale pojačala, gitare i klavijature, svi dogovori padaju u vodu.

Od vašeg zadnjeg albuma 'Pod pritiskom' očekivalo se puno, barem da izbaci još jednu 'Romantiku'. Je li zbog toga 'Pod pritiskom' i stvaran pod pritiskom?
Ne. I 'Male stvari' su stvarane bez plana i programa. Nikad ne postoji unaprijed razrađen koncept. Nikad ne postoji pritisak da u jednom trenutku moramo odigrati igru – ako smo napravili albuma za pet, sad moramo za pet plus. Ne radimo ustupke, ni kompromise, jer jednostavno tako ne funkcioniramo. Kad budem počela razmišljati kako napraviti pjesmu koja će se svidjeti izdavaču ili publici, to će biti dan kada ću se pozdaviti s glazbom.

Volite isticati vašu socijalnu osviještenost i aktivizam. No, koliko uopće ljudi danas obraćaju pažnju na stihove i imaju volje otkrivati što je pjesnik htio reći, s obzirom da se dnevno može jednostavno doći do nebrojeno mnogo nove glazbe?
Sve to stoji, ali meni je i dalje važno što pjevam i o čemu pišem. Volim čuti bend koji promišlja o nekim stvarima. Nije ljubav jedina tematika o kojoj se može pisati. Bombardiraju nas raznim informacijama i s masom njih mi smo jako nezadovoljni. Ne možemo protiv toga, jednostavno moramo sve to staviti u pjesmu. Nisam tip osobe koja će šutiti...

Kako u današnjoj svjetskoj financijskoj krizi stoje dionice Elemetnala?
Ne žalimo se. Dosta sviramo, pa se nešto i zaradi. Moraš znati da se sve dijeli na sedam dijelova, tako da, što se banaka tiče, nitko od nas nije solventan.

Nijedna se vaša pjesma još nije mogla čuti u nekoj TV reklami. Ne ide vas biznis ili se držite principa?
Principi! Imali smo ponuda i jako smo dugo razmišljali o tome. Na kraju smo mislili dati samo glazbe, jer se nismo mogli odvojiti od tekstova. A onda smo odlučili da oni koji žele iskoristiti naše djelo, moraju to skupo platiti. I naravno da nitko nije pristao. Super. Možda je to bila nekakva isprika samima sebi, jer ipak izdavač ti sugerira da bismo bili blesavi da ne ponudite nešto, a s druge strane tebi to baš nije milo. Onda je ovo ispalo kao najbolja varijanta. Svaka pjesma koju napišeš nosi tvoju emociju, tvoje mentalne slike i jako se teško od toga odvojiti. I te slike mi se vraćaju svaki put kad ih pjevam i onda to daš za nekakav jogurt. Nema šanse!