Alice In Chains, Dosh Lee i Oliver Dragojević

Alice In Chains 'Black Gives Way to Blue', Ocjena: 8/10
(Virgin Records/Dallas Records, 2009.)

Pročitajte i ovo Odlazak legende Emotivni Gibonni prisjetio se anegdota s Oliverom: "On je skroz računao da će popularnost proći pa će moći svirati klavir u hotelu" Splitski pjevać Oliver Dragojević postao je ambasador dobre volje

Jedan od bendova koji je ugradio temelje u grunge scenu iz Seattlea, objavio je nakon 14 godina prvi studijski album. 'Black Gives Way to Blue' predstavio je pjevača Williama DuValla s nezgodnim zadatkom da zamijeni nezamjenjivog - pokojnu grunge ikonu Laynea Staleya, koji je od predoziranja preminuo osam godina nakon Kurta Cobaina, ali na točno isti datum.

DuVall je na povratničkom albumu Alice In Chainsa napravio ono čega se svaki stari fan benda pribojavao - dao se u imitiranje Staleyevog vokala. No, mora se priznati da mu to vrlo dobro ide - ako je Staleyevo mumljanje dolazilo iz devetog kruga pakla, DuVallovo dolazi barem iz sedmog. Preslušavanje pjesama 'All Secret Known' ili 'Check My Brain' zatvorenih očiju, može vam u sjećanje prizvati upečatljivi Staleyev glas, budući da bitne razlike tu i nema. Ipak, pitanje za milijun dolara glasi - želi li William DuVall biti upamćen samo kao dobar imitator, ili bi radije put ka uspjehu krčio vlastitim vokalnim identitetom. S obzirom da je na 'Last of My Kind' i akustičnoj 'Your Decision' na trenutak pokazato pravoga sebe, zaključujemo da posjeduje osebujan i upečatljiv glas, koji ne bi trebao koristiti u traganju za što boljim oponašanjem slavnog prethodnika.

Alice In Chains, grupa koju i dalje čine gitarist Jerry Cantrell, bassist Mike Inez i bubnjar Sean Kinney, nije izgubila svoj turoban, depresivan i spori zvuk, iako je njihov sound dobio jednu novu, naelektriziraniju notu. 'A Look in a View' i 'When the Sun Rose Again' najočitiji su primjeri da bend ne odustaje od pomaljajućih riffova, a većina pjesama zvuči kao da sasvim slučajno nisu stale na kultni album 'Dirt' iz 1992. godine.

Što se približava kraj albuma, Alice In Chains upada u sve mračniju provaliju, tako da 'Acid Bubble' ima težinu ranih radova Black Sabbatha, a pjesma 'Private Hell' priziva magiju Blue Oyster Culta. Iznenađenje dolazi na samom završetku, kada se ničim izazvan kao gost na klaviru u naslovnoj pjesmi pojavljuje Elton John osobno.

Alice In Chains nisu iznevjerili, štoviše, imaju album koji kvalitetom ne odstupa previše od uradaka koji su ih proslavili devedesetih, iako nema pjesme koja bi nadomjestila 'Would', 'Angry Chair' ili 'Down In a Hole'. No, novi život benda, vjerujemo, iznjedrit će i neke nove klasike.

Dosh Lee 'Velika nepravda na malom ekranu', Ocjena: 7/10
(Spona/Menart, 2009.)

Grupa iz Zagreba jedna je od mladih urbanih nada proizašlih iz agencije Spona, inkubatora novih talenata, koja je prije dvije godine na tržište izbacila njihov maxi single 'Čudo'. Četiri pjesme s tog materijala pokazale su u kojemu pravcu grupa ide, a to se i potvrdilo sa 16 skladbi koje su se našle na prvijencu Dosh Leeja.

Funk-rock izričaj, prošaran punkoidnom poetikom i ponekim ska 'ispadom', već su od Dosh Leeja stvorili koncertnu demo atrakciju, a energija sa živih nastupa više-manje je uspješno prenesena i na 'Veliku nepravdu na malom ekranu'. Dosh Lee svoju kreativnost duguju Rambu Amadeusu jednako koliko i Disciplini kičme, iako će morati još puno kruha pojesti dok se ne približe Kojinoj suludoj genijalnosti.

Dok se to ne dogodi, Dosh Lee nam nude dostatnu količinu 'skakutavog' rock and rolla, ponešto u funk zapakiranog punkerskog adrenalina, a u korist im ide i činjenica da sebe ne shvaćaju smrtno ozbiljno i da im vic u pjesmi nije stran. Duhovita poskočica 'Dosadno jutro Brucea Willisa' otvara album, no dečki iz središta metropole ne žele pod svaku cijenu biti duhoviti, već im je jedna od 'svetih misija' kritika društva, koju ne odapinju direktno poput Hladnog piva, već kroz samokritiku, kao što je to ogledno u 'Povodljivoj masi', pomalo nespretnim 'Statistima' i uspjelom naslovnom broju.

Doduše, nedužni slušatelj ponekad se i zapita što je pisac htio reći, kao što je slučaj s 'Teškim zrakom' i 'Danas je jučer od sutra', te se hvata u koštac s pjesmama o seksu u kojima seksa nema u 'Na tebe gledam ja' i 'Albert' u kojoj gostuje Remi iz Elementala. No, Dosh Lee (koji koncerte vole počinjati rečenicom: 'Mi smo DOŠLI' ), na svom prvom albumu nudi dovoljno zabave, da im povremene mane ne treba uzimati za zlo.

Najbolji trenuci ploče kriju se u ska hitu 'Bum', žestokoj 'Zloćudni starac sa zlatnim zubom' te 'Danu za pamćenje', koja bi se mogla svrstati uz chill out pogotke TBF-a 'Alles Gut' i 'Evo me doma' Leut Magnetika. U svakom slučaju, dobar početak!

Oliver 'Momenti', Ocjena: 7/10
(Aquarius Records, 2009.)

Ima li nečeg besmislenijeg od slušanja Oliverovog koncerta na CD-u? Ili u izvedbi vrhunskog interpreta, što Oliver zasigurno jest, uživate sjedeći ispred njega, ili nikako. Ipak, 'Momenti', koje Dragojević potpisuje zajedno s Antom Gelom i Alanom Bjelinskim, mogli bi biti iznimka. Legendarni splitski pjevač, koji istini za volju zadnjih petnaestak godina nije snimio više od pet pjesama koje mogu stati uz bok njegovim starijim šlagerima, na koncertima nazvanima 'Momenti' u Lisinskom nastupio je bez svog pratećeg 'terasa-benda', a Gelo i Bjelinski učinili su da koncertni repertoar aranžmanski bude sasvim ogoljen, intiman, na trenutke i jazzy ('Pismo moja', 'Bez tebe').

Lišene bogatih orkestracija, tipične za šlagersku produkciju od prije više od dvadeset godina, Runjićeve skladbe poput 'Romance', 'Što to bješe ljubav' i zaboravljenog aduta 'Ništa nova', doživljavaju novu mladost i potvrđuju umijeće preminulog majstora. Isto tako, ova koncertna snimka pokazala je kako za razliku od 'Galeb i ja', drugi najizvođeniji Oliverov hit 'Cesarica', nije izdržao test vremena, jer danas je postalo naporno odslušati ga do kraja.

Publika u Lisinskom na vrijeme je shvatila da se ne radi o koncertu koji poziva na euforiju, već na slušanje, pa se njezino zborno javljanje začulo tek pri kraju albuma pri izvođenju 'Kad mi dođeš ti'. No, bez obzira na primamljivo intimno prerađene dobro poznate pop klasike, nije lako odjednom u komadu odslušati ukupno 28 Oliverovih pjesmama, bilo na koncertu, bilo na ovom dvostrukom albumu.

Prijašnje recenzije: Muse, Jet i Tori Amos