Hana Hadžiavdagić je radeći prilog za Red Carpet otišla u pohod na zagrebačke mračne ulice da dozna što dame noći nude klijentima i što klijenti traže. Kako se osjećala Hana kada se vratila sa undercover istraživačkog zadatka za koji je na ulici glumila da 'prodaje' svoje tijelo, otkrila je za Dnevnik.hr.
>> Hana Hadžiavdagić postala jednokratna prostitutka
'Osjećala sam se jadno kao žena, jer sam tek tada shvatila u kojoj mjeri su žene tretirane kao komadi mesa. Kad sam došla kući, i kad sam skinula šminku, i legla pored svog dečka rasplakala sam se, jer to je strašno. Shvatila sam koliko sam sretna i normalna žena. I sada sam prilično potresena jer sam jučer ponovno pogledala prilog, i biti će mi potrebno poprilično vremena da zaboravim taj događaj.'
Hanu smo upitali smatra li je li posrijedi laka zarada obavljanjem najstarijeg zanata na svijetu, na što je odgovorila: 'Iskreno ne mislim da je to laka zarada bez obzira da li je riječ o skupoj ili jeftinoj prostituciji, a prije svega prostitucija je kod nas nezakonita, a nažalost ipak prisutna. Treba imati želudac za to, to sam kazala u prilogu, i opet ponavljam jer to zaista i mislim. Ja to nikada ne bih napravila. Ali, s obzirom na odgovore djevojaka koje se time bave, tužno je vidjeti da je to posao kao i svaki drugi.
Na pitanje je li joj bilo žao žena koje su se iz ovih, ili onih razloga odale prostituciji, Hana nam je odgovorila: 'Jedna od mojih sugovornica imala je petero djece s tri različita muškarca, a s prostitucijom se počela baviti sa četrnaest godina, a druga je bila ovisnica i ima trogodišnje dijete. Istražujući o temi otkrila sam da su razlozi bavljenja prostitucijom ili ovisnost, ili ekshibicionizam, teška materijalna situacija, ili pak zlostavljanje u mladosti. Ali ima žena koje imaju i više djece i težu ekonomsku situaciju pa se time ne bave. Ja bih prije čistila javne zahode nego li se podavala za novac. Uzmite u obzir da je minimalna večernja zarada ulične prostitutke 1000 kuna, pa bi slijedom logike minimalna mjesečna zarada iznosila 20 000 kuna, kao direktoru jedne banke. Ja, kao i moji kolege radimo za normalnu plaću koja je daleko ispod tog iznosa.'
Na upit je li je itko na ulici prepoznao, dok je glumila prostitutku, Hana je odgovorila: 'Da sam stajala i bez plave perike ne bi me prepoznali, zato što ne vjeruju da bi itko iz javnog života stajao na ulici.' Je li se razočarala muškim rodom nakon ulične epizode, Hana je kazala: Sretna sam s muškarcem kojeg imam pored sebe, i nadam se da me neće razočarati, ali muški rod, s kojim sam se te noći imala prilike susresti to je strašno…'
Oni, kazala nam je Hana, misleći na 'klijente' koji su joj prilazili, 'imaju zahtjeve koje niti jedan muškarac ne može tražiti od svoje djevojke ili supruge. Oni samo žele zadovoljiti svoje potrebe. Dok su automobili zastajali meni se želudac okretao, i sama sebi kažem – svaka čast da si uopće mogla izvesti tako nešto. Nije im bilo bitno što sam prljava i ofucana. Prilazilo je dosta skupocjenih automobila, između ostalog, usluge uličnih prostitutki koriste uspješni poslovni ljudi kojima novac nije u pitanju, i kojima je vrhunac zadovoljstva pokupiti baš prostitutku s ulice. Šokirala me činjenica što je devet od deset automobila imalo dječju sjedalicu, te da su svi ti muškarci bili jako uglađeni, i relativno mladi, bila su i dva starija gospodina, suprotno slici koju sam očekivala, nisu bili ni debeli, ni masni.
Sve u svemu, trebalo je imati hrabrosti odjenuti se u prostitutku, izjavila je naposljetku Hana, s kojom smo se bez pogovora složili.
