Tvrdnje o posjetima izvanzemaljaca Zemlji ponovno su privukle pozornost javnosti, nakon što je Vlada Sjedinjenih Američkih Država objavila ranije klasificirane slučajeve neidentificiranih anomalnih pojava (UAP), koji obuhvaćaju razdoblje od četrdesetih godina 20. stoljeća do danas. Dodatni poticaj interesu dala je i popularna kultura, uključujući i film Stevena Spielberga Disclosure Day, koji se bavi izvanzemaljskim životom i pridonosi obnovljenim nagađanjima o posjetima izvanzemaljaca.
Istraživanja javnog mnijenja u Australiji i Sjedinjenim Državama isto tako pokazuju da otprilike trećina ljudi vjeruje kako su izvanzemaljci već prisutni na Zemlji.
Ipak, unatoč javnom interesu, postoje tri ključna znanstvena razloga zbog kojih je posjet izvanzemaljaca vrlo malo vjerojatan, piše u komentaru za The Conversation Carol Oliver, profesorica znanosti o komunikaciji i astrobiologije na australskom Sveučilištu Novog Južnog Walesa (UNSW Sydney).
Ključna ograničenja
Prvo i najvažnije ograničenje jest udaljenost. Svemir je ogroman, toliko ogroman da je poprilično teško pojmiti njegovu stvarnu veličinu. Nama najbliži zvjezdani sustav, Proxima Centauri, udaljen je oko 4,3 svjetlosne godine, odnosno približno četrdeset bilijuna kilometara od Zemlje. Čak i pri brzini svjetlosti putovanje između zvijezda trajalo bi godinama, dok je postojeća ljudska tehnologija daleko sporija, podsjeća Oliver. Najbrža letjelica koju je čovječanstvo izgradilo, NASA-ina sonda Parker Solar Probe, doseže tek samo mali dio brzine svjetlosti, što međuzvjezdana putovanja čini nepraktičnima u ljudskom životnom vijeku.
Slijedeća na redu je teorija relativnosti Alberta Einsteina. Ona pokazuje da vrijeme teče različito ovisno o brzini i gravitaciji, što se naziva dilatacija vremena. Primjer astronauta Scotta Kellyja, koji je nakon godinu dana u svemiru biološki bio tek neznatno mlađi od svog brata blizanca, pokazuje taj učinak u malom opsegu. Međutim, pri međuzvjezdanim putovanjima pri ekstremnim brzinama razlike bi bile znatne te bi putnici pri povratku zatekli promijenjeno vremensko razdoblje u odnosu na vrijeme kada su krenuli na putovanje dubokim svemirom, pojašnjava Oliver.
Energija potrebna za takva putovanja isto tako predstavlja prepreku. Kako se svemirska letjelica približava brzini svjetlosti, njezina relativistička masa raste, što zahtijeva eksponencijalno veću količinu energije. Pri brzini svjetlosti potrebna energija postaje beskonačna, što je prema poznatim zakonima fizike zapravo nemoguće. Uz to, svemir nije potpuno prazan. Oliver napominje da čestice vodika pri velikim brzinama stvaraju snažno zračenje i toplinu koja može oštetiti ili uništiti takvu letjelicu.
Biološka kompatibilnost također je problem. Zemljina atmosfera bogata kisikom nastala je kroz dugotrajne evolucijske procese i za organizme koji nisu prilagođeni Zemlji može biti kemijski agresivna. Iako bi zaštitna oprema mogla riješiti dio problema, navodna izvješća o susretima s izvanzemaljcima ne uključuju takve opise, podsjeća Oliver.
Iako nema dokaza o posjetima, svemir i dalje nudi golemi potencijal za život, napominje australska stručnjakinja. Otkriveno je više od 6200 egzoplaneta u više od 4700 zvjezdanih sustava, a Mliječna staza sadrži preko 100 milijardi zvijezda. Znanstveni projekti poput SETI-ja i programa Breakthrough Listen nastavljaju potragu za signalima inteligentnog života, dok su Mars, Europa, Enceladus i Titan kandidati za mogući mikrobni život.
Međutim, unatoč desetljećima promatranja, nema potvrđenih dokaza o izvanzemaljskoj inteligenciji.
