PR
PR

U Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka otvara se druga po redu izložba Europske prijestolnice kulture koja donosi priču o čovjeku koji je ljubavlju prema violini nadišao sve političke granice svoga vremena


U prvoj polovici dvadesetog stoljeća u Rijeci je živio i stvarao čovjek koji se više no itko približio nenadmašnom misteriju gradnje Stradivarijevih i Guarnerijevih violina.

Liječnik s izuzetnom ljubavlju prema glazbi

Vezani članci PR Franjo Kresnik – čovjek koji je imao moć čitati violine, prodirući u dušu ovih instrumenata PR Titula Europske prijestolnice kulture poticaj razvoju kulturnog turizma grada Rijeke i Hrvatske

Dr. Franjo Kresnik rodio se 869. godine u Beču, a s roditeljima je u Rijeku preselio još kao jednogodišnje dijete, nakon što je otac Franjo tu dobio mjesto profesora klasičnih jezika u Hrvatskoj gimnaziji. U dobi od 8 godina počeo je učiti violinu kod profesora Scaramelija no umjesto željenog nastavka glazbenog obrazovanja na Bečkom konzervatoriju, na zahtjev roditelja upisuje studij medicine. Po dovršetku specijalizacije na klinici za pedijatriju u Innsbrucku 1900., oženio je Bertu rođ. Baron s kojom će kasnije dobiti sina Jaroslava, te se vratio u Rijeku gdje je otvorio privatnu liječničku ordinaciju. Tijekom cijele liječničke karijere među svojim je sugrađanima slovio za izvrsnog pedijatra i dijagnostičara. Svoje medicinske usluge nije naplaćivao pacijentima lošeg imovinskog stanja, a radio je i u ambulanti Opće javne banovinske bolnice na Sušaku koja je u određenim terminima bila besplatna i namijenjena siromašnima.

Unatoč zahtjevnom liječničkom zanimanju, Kresnik nikad nije zaboravio svoju ljubav prema glazbi, no svjestan da više ne može razviti karijeru violinista, u svojim tridesetima se zainteresirao za gradnju violina. Glasovite kremonske radionice 17. i 18. st. tada su već odavno bile zamrle, a brojne kopije vrhunskih kremonskih violina nisu proizvodile zvuk kao one stare, zbog čega se proširilo mišljenje da postoji tajna njihove gradnje koju valja razotkriti. Kresnik je započeo studirati stručnu literaturu, te i same instrumente, čemu je pomagalo i njegovo prijateljstvo s poznatim violinistima poput Kocijana, Kubelika i Veszleya koji su u tom periodu gostovali u novoj, suvremenoj kazališnoj zgradi u Rijeci i svi redom dolazili Kresniku po savjet. Kresnik je koristio je svaku priliku da nakon koncerta temeljito prostudira instrument na kojem je pojedini violinist svirao. Često je boravio i u Cremoni, proučavajući Stradivarijevu ostavštinu koja čini nucleus današnjeg Stradivarijevog muzeja, te u Beču proučavajući zbirku Theodora Hämmerlea, punu vrhunskih kremonskih violina. Ova djela majstora sedamnaestog stoljeća, tvrdio je Kresnik, bila su tada najsavršeniji instrumenti ikad stvoreni.

Graditelj violina

Tijekom života kroz ruke mu je prošao velik broj instrumenata, a mnoge je i fotografirao stvarajući osobnu fototeku. Studirajući teoriju, na njemački je preveo djelo o Stradivariju Antoine Stradivari, luthier célèbre (Paris, 1856.) belgijskog autora François-Josepha Fétisa, jednog od najutjecajnijih muzikologa i glazbenih kritičara 19. stoljeća.

Nije prošlo dugo prije nego se i sam upustio u gradnju violina u svom laboratoriju na Sušaku. Najstarija Kresnikova violina pohranjena u riječkom Muzeju, kaže Tamara Mataija, datira prvog desetljeća i predstavlja kopiju rada Antonija Stradivarija. Naredna dva desetljeće, međutim, u izradi violina Kresnik će se ponajviše oslanjati na principe rada Giuseppea Guarnerija del Gesùa.
Između 1910. i 1915. godine Kresnikove su violine dosegle zavidnu kvalitetu te počinje dobivati prva priznanja od poznatih violinista poput Arriga Serata, Franza Schörga, Bohuslava Lhotskog, Franza Vecseya, Emila Barréa i Jaroslava Kocijana.

Na velikoj Međunarodnoj izložbi u Rijeci 1926. godine Kresnik svojim violinama predstavlja Jugoslaviju i osvaja grand-prix i diplomu. Za tu je prigodu pripremio knjižice u kojima je sažeo rezultate svog dotadašnjeg rada. Shvaćajući već onda važnost širenja znanja i umjetnosti na međunarodnom nivou, knjižice je napisao na sva tri jezika kojima se aktivno služio: hrvatskom, talijanskom i njemačkom, a svoje je ime prilagodio pojedinom jeziku tako da je istovremeno bio i Franjo i Francesco i Franz.

Čovjek koji čita violine

Kad je iste godine svjetski virtuoz Zlatko Baloković, posjednik jedne violine Guarneri iz 1722. godine, svratio u Rijeku i imao prilike isprobati jednu Kresnikovu violinu, bio je tako oduševljen da je istu odmah kupio za sebe, a godinu poslije kupio je čitav kvartet i otpremio ga kod sebe u New York. Jedno od najvećih priznanja Kresnik je doživio 1937. godine na Bicentenariju Stradivarianu, svečanosti povodom obilježavanja 200-te godišnjice smrti Antonia Stradivarija. Priređene su glazbene večeri i izložba na kojoj su bili prezentirani instrumenti kremonskih graditelja violina, koji su za tu priliku dopremljeni s raznih strana Europe i Amerike. Kresnik se spontano uključio u njezinu organizaciju, svakodnevno tumačeći teoriju i praksu starotalijanske liuterije posjetiteljima na talijanskom, njemačkom i hrvatskom jeziku. Po završetku svečanosti predsjednik odbora za proslavu, , uputio mu je pismo u kojem mu zahvaljuje na osobnom angažmanu, a u Cremoni su ga prozvali „un uomo che legge i violini“ („čovjek koji čita violine“).

Već iduće godine dr. Franjo Kresnik i njegov učenik Talijan Carlo Schiavi predstavljali su talijansko udruženja obrtnika na velikoj međunarodnoj izložbi u Berlinu. Za tu prigodu iz kremonskog su muzeja u Berlin preneseni brojni predmeti kako bi se inscenirala Stradivarijeva radionica, u kojoj su pred posjetiteljima Kresnik i Schiavi izradili dvije violine, kopije prema Antoniju Stradivariju i Guarneriju del Gesù. Stručni žiri ocijenio je njihov rad visokim ocjenama te im dodijelio nagrade. Kroz izložbu je prošlo, prema pisanju lokalnih medija, preko milijun posjetitelja.

Škola za liuteriju, gradnju gudačkih instrumenata

Te je godine u Cremoni osnovana i danas slavna Međunarodna škola za liuteriju, na koju je u samom početku Kresnik izvršio znatan utjecaj. Prvi instruktor u školi bio je, naime, upravo Carlo Schiavi koji je još 1933. godine došao u Rijeku kod Kresnika učiti Stradivarijeve principe konstrukcije. Nakon pet godina provedenih u Rijeci Kresnik mu je napisao preporuku temeljem koje je zaposlen u školi. Sam Kresnik bio je pozvan da drži predavanja, a iako se zbog bolesti ipak nije se mogao aktivnije uključiti u rad škole, pomagao je savjetima i za školu nabavljao radne materijale, drvo i alat.

Kresnik je istovremeno izrađivao i kurikulum za školu za gradnju gudačkih instrumenata na Sušaku. Idjena za otvaranje takve škole potekla je od samoh vrha tadašnje banovinske vlastii, no zbog početka Drugog svjetskog rata škola nikada nije zaživjela. Kresnikovi talijanski prijatelji i znanci iz Cremone pedesetih će ponuditi svoju stručnu potporu kod još jednog pokušaja osnivanja škole u Rijeci, no i taj će pokušaj propasti.

Tajna? Ona uopće ne postoji!

Nekoliko je stvari po kojima će Kresnik ostati upamćen u glazbenoj povijesti – kopijama guarnerijevih instrumenata, vlastitom tipu violine koji je izrađivao, svojim studijama o laku, te posebice po dugogodišnjem proučavanju konstrukcije kremonskih violina kojim je razotkrio, odnosno bolje rečeno srušio mit o „tajni“ umijeća velikih majstora.

U Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka sačuvani su brojni nacrti i mjere za violine koje je naš poznati muzikolog prf. Vladimir Fajdetić nazvao Kresnikovim tipom violine, a koje sam Kresnik naziva Neues Modell (1934.), Neuer Typ (1934.), Neuester Typ (1936.), Neueste Wolb. Modell (1936.), te nekoliko njegovih violina izrađenih oko 1935. i 1940. Neke od ovih posljednjih, prema mišljenju Vladimira Fajdetića, dosegle su kvalitetom tona Guarnerija i Stradivarija. Kresnik je izradio ukupno 52 violine, 2 viole, 2 violončela, te instrumente za Holdenov gudački kvartet iz New Yorka - 2 violine, violu i violončelo.

U nastojanju da rekonstruira recepturu starog kremonskog laka, Kresnik je proučio svu raspoloživu literaturu i prikupio sve sastojke koji su mogli biti dostupni graditeljima violina u razdoblju od 16. do 18. st, kao i podatke o bojama, gradacijama i receptima. Zatim je sam započeo eksperimentirati, pri čemu mu je uvelike koristilo znanje iz kemije stečeno tijekom studija medicine. Prema vlastitim riječima, pripremio je i koristio lak po kremonskoj recepturi, elastičan, otporan i baršunastog opipa. Upotreba takvog laka kod pravilno akustički građenih violina znatno doprinosi lakom izvađanju tona i briljantnosti zvuka. Opširnu studiju o laku objavio je 1932. u pariškom časopisu Archive Internationale de Pharmacodynamie et de Thérapie, no ova ga je tema zaokupljala čitavog života.

Posebno mjesto u Kresnikovu radu ipak zauzima studija o konstrukciji violina velikih majstora. Temeljito proučivši građu vezanu uz kremonske violine i kremonske graditelje iz obitelji Amati, Stradivari i Guarneri i njihove principe konstrukcije, započeo je pisati knjigu o gradnji violina.

Nakon dugogodišnjeg proučavanja - pojašnjava Tamara Mataija - zaključio je da tajna za kojom su mnogi tragali ne postoji, već da rezultat ovisi o temeljitom poznavanju akustičkih zakonitosti, koje se ne mogu opažati bez dugog iskustva, te o trudu i nadarenosti graditelja.

Odgovarajući na pitanje da li je „Stradivari imao tajnu“, Kresnik je još u svojoj publikaciji iz 1926. odgovorio: “Tajna! Kakva tajna. Ona uopće ne postoji.”
Svaka ručno rađena violina, smatrao je Kresnik, jedinstvena je i ako je uspjela, predstavlja remek djelo. „Kresnik je tvrdio da oblik pojedinog dijela violine direktno ovisi o kvaliteti komada drveta od kojega se izrađuje, zbog čega samim kopiranjem oblika starih instrumenata novi instrument ne može proizvesti plemenit ton kakav odlikuje klasične instrumente. Te odnose elemenata graditelj određuje iskustvom, znanjem i osobnom intuicijom. Upravo je zbog toga gradnju violina Kresnik smatrao umjetnošću koja je usko vezana uz znanost i tehniku“, tvrdi Mataija.

Praktični priručnik za graditelje gudačkih instrumenata
Knjiga koju je Kresnik pisao na talijanskom i njemačkom jeziku i rukopis dao prevesti i na engleski jezik, pisana je kao praktični priručnik za graditelje gudačkih instrumenata. Objašnjava temeljne konstrukcijske principe kremonskih majstora Stradivarija i Guarnerija, izbor drveta, debljine i ispupčenost zvučnice i dna te ulogu svakog pojedinog dijela instrumenta u statičkom i akustičkom smislu. Također tumači svojstva drveta te ulogu laka kojim se instrument premazuje. Recenzenti kao izuzetan doprinos liuteriji ističu poglavlja o kobilici i konstrukciji odušaka.

Posthumno je zaslugom Kresnikova prijatelja i štovatelja Justina Cuculića knjiga prevedena na hrvatski i uz predgovor akademika Aleksandra Ugrenovića tiskana u izdanju JAZU 1951.

Zalaganjem Cuculića ostavština dr. Kresnika pohranjena je u riječkom Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja, te je 1950-tih uređena spomen-soba s predmetima koji svjedoče o njegovom radu na polju liuterije. Na upotpunjavanju zbirke narednih godina sudjelovao je muzikolog prof. Vladimir Fajdetić, a zbirka se i danas sustavno popunjava i digitalizira te je 2011. upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Violine velikih kremonskih majstora u Rijeci

Centralni dio izložbe „Violinom iznad granica / Stradivari u Rijeci - Kresnik i Cremona“ predstavlja osam instrumenata velike vrijednosti koje će u Rijeku stići iz Cremone. O instrumentima skrbi Muzej violina iz Cremone kroz projekt „Prijatelji Stradivarija“ koji okuplja ljude koji posjeduju, proučavaju, koriste ili skrbe o instrumentima izrađenim na tradicionalan kremonski način.
Među ovim fascinantnim eksponatima koji će u riječkom muzeju biti čuvani u posebnim uvjetima ističe se violina Antonija Stradivarija iz 1734. poznata kao „Lam ex Scotland University“. Ime, kao i mnoge druge violine, nosi po sadašnjem ili bivšem vlasniku, a na sebi ima originalnu Stradivarijevu etiketu iz 1734. Dodatno rijetkom čini je i dno napravljeno je od jednog komada drveta, s obzirom da je dno na većini violina izrađeno iz dva dijela kako bi se postigla simetričnost. Njezin prvi zabilježeni vlasnik je svojedobni talijanski konzul u Londonu Henry Burney Hearth koji ju je u 19. stoljeću kupio od nepoznatog prodavatelja. Nakon toga violina je promijenila nekoliko vlasnika sve dok ju violinist-amater George D. Neill od Drumlea krajem 19. stoljeća nije poklonio Škotskom sveučilištu. Godine 1941. britanska vlada je violinu prodala kako bi prikupila sredstva za stipendije. Trenutni je vlasnik obitelj Lam koji ju je kupio početkom sedamdesetih.
U Rijeci će biti izložena i violina Giuseppea Guarnerija del Gesù iz 1734. koja nosi ime Principe Doria. I ova violina ima originalnu Guarnerijevu etiketu, a certifikat o njezinoj autentičnosti izdao je Rembert Wurlitzer u New Yorku 1950. godine. Prvi zapis o ovom instrumentu datira iz 1858. kada je francuski stručnjak Jacquot prodao violinu obitelji Doria nastanjenoj u Toulouseu koja je posjedovala brojne vrijedne instrumente. U posljednjih 150 godina violina je više puta mijenjala vlasnike. Četrdesetak godina koristio ju je poznati violinist Zvi Zeitlin koji ju, po kvaliteti timbra, smatra najboljom od svih Guarnerijevih koje je imao priliku isprobati.
Osim ovih, na izložbi će biti izložene violine Carla Schiavija (Kresnikovog učenika i prvog instruktora u Međunarodnoj školi za liuteriju u Cremoni), te njegovog učenika Pietra Tatara, violine Gaetana Sgarabotta i Iginija Sdercija, viola Ferdinanda Garimbertija, te violončelo Vincenza Cavanija – redom pobjednički gudački instrumenti s natječajne izložbe u Cremoni 1937. organizirane u sklopu Stradivarijevih svečanosti kojima je prisustvovao i dr. Franjo Kresnik.

Posjetitelji će imati priliku vidjeti i čuti i violinu visoke akustične kvalitete koju je Kresnik 1910. godine izradio prema Guarneriju, te njegovu najstariju violinu koja je pohranjena u muzju, a koja datira iz prvog desetljeća 20 stoljeća

Kremonski način izrade violina uvršten je na Popis nematerijalne svjetske baštine pod zaštitom UNESCO-a

Suorganizatori ove izložbe i programa u sklopu kojeg će se organizirati i vrijedni koncerti na violinama graditelja o kojima izložba govori su Generalni konzulat Talijanske Republike u Republici Hrvatskoj u Rijeci, Glazbeni Festival Kvarner, a program financijski i opremom podržava Infobip i Prostoria.